Opako Naopako

19

Već se dva mjeseca zabavljam s Markom. I očito je došlo vrijeme da platim svoj ceh.

Kako sam mogla biti tako glupa?

Sjedim na wc-u i držim u rukama štapić koji pokazuje dvije crte. Sve moje sumnje su se ostvarile. Trudna sam!

Moram pobjeći odavde. Petar mi je sve pružio, poremetila sam im mir koji su imali, dala sebe kao još jednu obavezu i realno napravila generalno sranje.

Suze mi cure niz lice. Dok buljim u tu malenu spravicu.

Ok. Moram ostati smirena. Ponavljam si mantru u glavi. Znači imam opcije ostati i suočiti se sa svim posljedicama koje idu uz to, te dovesti Marka u sitiaciju da mu Petar oduzme sve što je gradio cijeli život ili pak otići i dati im neko glupo objašnjenje. Ali opet odakle mi novci...

David...on mi je jedina nada trenutno.

Iziđem iz wc-a i znam da sada moram glumiti kao za Oskara dok se raspadam iznutra. Odem do kuhinje i zateknem Tiu tamo. Okrenem se brzinom svjetlosti u suprotnom smjeru, jer znam ako se zadržim, njoj ću reći sve.

"Izabela, nešto si trebala?"

"Ništa, ništa, sjetila sam se da se moram požuriti na posao. Vidimo se popodne!"

Otrčim kroz vrata koliko sam brže mogla. Vinc me već čeka u automobilu.

"O gospođice, idemo još nekamo prije posla kad ste uranili?"

"Ne Vinc, idem direktno na posao." Ne želim više razgovarati ni s njime. Zagledam se kroz prozor i pustim da mi misli lete po svuda. Jaka sam ja na mamu. Mogu ja to. Ako je ona uspjela i ja ću.

Kad bih mogla vratila bi se u našu kućicu ali ne znam da li ju je Petar prodao. I tamo bi me našli. Moram nekamo gdje me neće tražiti.

Nisam dobro izišla iz automobila, vidjela sam Davida kako ide prema firmi.

"Hej!!" Viknem za njim.

"Čekaj me!" Potrčim prema njemu i skoro me pokupi auto dok prelazim cestu.

"Jesi ti normala!" Krene prema meni i primi me za ramena.

"Vjeruj mi nisam. Trebam te. Hajdemo unutra."

"Jel se nešto dogodilo? Plašiš me."

"Je. Nije. Ne znam. Treba mi tvoja pomoć." Korača tvrdim korakom kraj mene i praktički me vuče za ruku prema svome ured.

"Ne želim da nas itko ometa." Dobaci u prolazu svojoj tajnici.

Zakoračimo u njegov ured i zaključa vrata za nama.

"Da čujem o čemu se radi kad si toliko van sebe."

Odlučim ne okolišati i ispalim taj čas "Trudna sam i moram pobjeći." Ostavim ga bez riječi s raširenim očima.

"Ali ti nemaš dečka. Pobjeći kamo?" Sjedne preko puta mene u fotelju i gleda me zbunjeno i šokirano. Pustim ga malo da mu sjedne to što sam upravo izgovorila.

"Da, nemam dečka ali nisam začela po duhu svetom. Jasno ti je kako se to dogodilo. Poanta je da nitko ne smije saznat za to i tu mi treba tvoja pomoć ako ćeš mi ju dati. Već sutra planiram nekamo otići. Imam nešto malo ušteđevine ali ne dovoljno. Htjela sam te pitati da li bi i dalje mogla raditi za tebe ali na papirologiji. Majke mi sređivat ću sve samo da me ne šalješ u sudnicu. Moram se pritajiti negdje. "

"Izabela, draga si mi i želim znati u kakvoj si nevolji. Petar je dobar čovjek i ne znam zašto na ovoj adresi tražiš pomoć.Tko je otac?"

"Ne mogu ti reći."

"Ja tebi ne mogu pomoći ako ne znam cijelu priču. U što si se upetljala?"

Otpuhnem i pregazim svoj ponos. " Da mi ne treba ne bih te molila. Ne želim upropastiti njihove živote i zato odlazim."

"Čije Izabela?" Progutam knedlu i znam da mu moram reći. Jer poznavajući njega i njegov karakter, ne će mi dopustiti da se izvučem bez pruženih infoemacija

"Markov i Petrov. Gradili su sve i došla sam ja i unjela pomutnju i raskol."

"Mark je otac?" Okrenem glavu na drugu stranu i suza mi klizne niz lice znajući što ostavljam iza sebe.

" Hoćeš li mi pomoći ili ne?" Ustanem se sa stolice i počnem nervozno hodati simo tamo. Od napetosti mi dolazi slabo i osjećam da mi se diže želudac.

"Reci mi da imaš wc tu ko i svi ostali ljudi."

Nasmije mi se i pokaže s prstom na vrata iza mene. Ispustim dušu u wc i to mi je znak da definitivno moram pobjeći iz one kuće. Neću to moći skrivati.

"Pomoći ću ti." Stvori se David iza mene. 

"Petra i Marka znam godinama. Oni su dobri ljudi i ne razumijem u čemu je problem. Da li te Mark povrijedio?" Stane iza mene i nježno ne pita.

"Sačuvaj bože! Da to nikad nisi pomislio!"

"Što te te koči onda?"

"Komplicirano je."

"Dobro. Vidim da više ne mogu izvući iz tebe. Ali slušaj me dobro. Pomoći ću ti, imam praznu kuću u brdima i tamo rijetko kada idem tako da možeš biti tamo. Ali želim da budeš svjesna da ako me jednom riječju pitaju za tebe, reći ću im.

" Hvala ti puno, nisi ni svjestan koliko mi ovo znači." zagrlim tog čovjeka koji mi je izišao u susret dok mi licem prolazi tamna sjena spoznaje da sam potpuno sama u svemu.

"Hajde idemo te smjestit ako ti se već toliko žuri. Kako ćeš stvari odnijeti?"

"Pa mislila sam ponijeti možda kovčeg ili dva...osnovno a da ne bude sumnjivo. Rekla sam im već da idem na službeni put."

"Ne znam Izabela ali iskreno mi se ni malo ne sviđa to sve. Ali imaš još dosta vremena dok beba ne dođe tako da ću te pustiti malo da razmisliš o svemu, a onda ćemo razgovarati."

"Nemamo o čemu razgovarati. Tako sam odlučila. Kada mogu useliti?"

"Što se mene tiče možeš već danas."

"U redu. Idem spakirati svoje stvari. Dat ćeš mi ključ i adresu."

"Kako uopće planiraš doći tamo?"

"Nije da je tvoja briga, ali taksijem."

"Ne dolazi u obzir. Ja ću te odvesti. Daj mi minutu samo." Ustavši od stola uzima telefon i zove tajnicu. - Andrea otkažite mi sve sastanke i odgodite službeni put do drugog tjedna. Nešto mi je iskrsnulo. "

" Stvarno to nisi trebao napraviti. Ja nisam tvoja briga."

" Zlato upravo si postala. Ne daj bože da ti se nešto dogodi, Mark bi me ubio. Hajde idemo. "

" Hvala ti još jednom za sve što radiš za mene. "

" Nije mi teško... "zastane gledajući me nekako tugaljivo. Na tren mi glavom prođe da čovjek nasuprot mene je zapravo zgodan čovjek. Ali nije moj čovjek i znam da je i on toga svjestan.