Opako Naopako

2

Ne znam za sebe još uvijek.

Zahvalna sam susjedima jer su mi priskočili u pomoć kada mi je bilo najpotrebnije. Sada nakon sahrane, suočena sama sa sobom sjedim u 4 zida i smišljam što dalje.

Iz misli me trgne zvuk sirene ispred kuće. Bože tko je sada... odmaknem staru šupljikavu zavjesu i pred očima mi bljesne lom sunčeve zrake u crni dugi ispolirani auto. Limuzinu bih prije rekla.

Netko je zalutao. Izađem van kako bi nesretnog vozača uputila na pravu adresu. Možda negdje neka djevojka čeka prijevoz na svoju maturalnu večeru.

"Dobar daan! Mogu vam pomoći?"

Pitam vozača koji je otvorio vrata automobila. Zagledam se u njegovo lijepo crno odijelo i bijele pamučne rukavice koje nosi na rukama.

"Dobar dan i Vama gospođice. Mislim da sam na pravoj adresi." Kaže mi s malim osmijehom u kutu usana.

"Ne znam baš." Odgovorim mu nesigurno.

"Pretpostavljam da ste vi Izabela Haris?"

"Da jesam, ali ...o čemu se radi?"

"Izvolite gospođice. Gazda mi je poručio da Vam prenesem isprike što nije trenutno ovdje. Na putu je natrag i čim se vrati doći će direktno ovdje." Pruža mi bijelu koverticu koju uzimam drhtavim rukama.

"Ne razumijem ništa." Gledam u tog čovjeka da mi kaže o čemu se radi jer sam užasno zbunjena i strah me što to sve znači.

"Gospođice pročitajte pismo i sve će Vam biti jasno. Uzmite vremena koliko vam treba. Čekat ću Vas u automobilu."

Šutke i drhtavim rukama uzmem tu kovertu i zaputim se u kuću. Kroz glavu mi prolaze crne misli o dugovima i kako se netko sada želi naplatiti. Ne znam što bih drugo mislila.

Sjednem u kuhinjicu na staru klimavu stolicu i otvorim pismo.

"Draga Izabela

Nakon godina ne znanja tek sada sam saznao da imam kćer. Svoju pravu kćer. Oprosti mi što nisam osobno došao jer sam u trenutku saznanja bio u Rusiji. Spakirao sam se na prvi let i dolazim. Molim te dok ne dođem da pođeš s Vincom, mojim vozačem. On će se pobrinuti za sve što ti treba. Znam da ti je ovo šok, i meni je, ali stvarno želim da razgovaramo i da se upoznamo.

Oprosti mi još jednom.

Tvoj otac

Petar Madoks"

Otvorenih usta i s nevjericom u očima držim dokaz u svojim rukama koji mi prvi puta u ovom bijednom životu daje naznaku da moj otac negdje postoji i da ima ime. I da ću ga vrlo brzo upoznati.

Koliko imam želju da odem i upoznam tog čovjeka toliko se u meni javlja strah. Zašto mi majka do sada nije dala da ga upoznam, možda je loš čovjek. Glupa sam jer ju nikada nisam natjerala da mi priča o njemu.

Ne, neidem nikamo. Ako netko želi razgovarat sa mnom. Taj netko neka i dođe, makar bio i moj otac. Odlučim u sekundi.

Izađem van i Vincu priopćim ono što sam zaključila sama sa sobom.

"Gazda mi je rekao da Vam dam još i ovo ako tako odlučite"

Pruža mi još jedan komadić bijelog papira na kojem stoje nakošena slova:

"I mislio sam da si tvrdoglava kao majka. Nema veze, očekuj me.

Petar"

U kutu usana nađe mi se trag osmjeha i koliko sam nervozna toliko sam uzbuđena i veselim se susretu.

"Hvala ti Vinc!" Kažem tom čovjeku koji u svojim srednjim godinama djeluje jako smireno i elegantno.

"Gospođice....gazda je dobar čovjek, ako se pitate."

Dotakne rub svoje kape u znak pozdrava i sjedne u automobil i lagano odlazi.

Ništa mi ne preostaje sada nego čekanje. Uđem u kuću i zavučem se u sobu. Uhvati me tuga i svi nemili događaji. Sklupčam se u položaj fetusa i gorko zaplačem. Ne znam što ću sa svojim životom.

Tako uplakana zaspijem. Budi me kucanje po vratima. Dezorjentirana ustajem s kreveta i krećem otvoriti. U glavi mi se javljaju flashbackovi današnjeg dana i znam da kad otvorim ta vrata, otvaram ih kao novu stranicu života.

Opet kucanje, nemam snage progovoriti nego samo primim kvaku i malo odškrinem vrata. Dočekaju me smeđe oči poput mojih. Lice s pokojom borom uokvireno kratko podšišanom prosjedom kosom.

"Kćeri!" Kaže taj čovjek koji se predstavlja kao moj otac. Niz lice mu se spusti suza, tako iskren i čista.

"Mogu li te zagrliti?" Pita me nježno.

"Možete" odgovaram mu s dozom opreznosti.

"Možeš, nemoj mi govoriti 'vi'" ispravi me i zagrli.

Osjećam se tako čudno, zbunjeno, izgubljeno pa pronađeno, puno a prazno.

"Mogu li ući da razgovaramo?" Pita me blago.

"Možete, ovaj...možeš" zbunjena još od svega mu odvratim. Pustim ga u nutra i pratim njegov pogled. Gleda u trošnu kuhinji i pljesnive zidove. Pogledom prijeđe preko skrhanih pločica na podu a zatim ga usmjeri na mene..

"Kćeri...moraš ići sa mnom. " bez okolišanja mi kaže.

"Ne dolazi u obzir." Odbrusim mu jer možda se i predstavlja kao moj otac, ali za mene je potpuni neznanac. Nikada ga nisam imala u životu i sada kad sam ga u danu dobila, sada ne znam što bi s njime.

"Malena, na tvoju žalost a na moju sreću, nemaš izbora. Provjerio sam vašu financijsku situaciju i računi su vam prazni a njene kartice u debelom minusu. Samo je pitanje dana kada će banka doći po svoje. Žao mi je zbog svega. Žao mi je što nisam bio sve ove godine uz tebe, uz vas." Pogleda u svoje isprepletene prste dok mu se oči vodene.

"Rekla mi je da ne znaš za mene."  Kažem mu hrabro.

"Što ti je još rekla?" Pita me

"Ništa. Prihvatila sam to tako. Nadam se da shvaćaš što ne mogu sve samo tako ostaviti i poći s tobom. Do danas ti nisi postojao."

"Shvaćam te malena, ali shvati ti i mene. Znam da neću moći nadoknatiti sve ovo vrijeme ali molim te da mi ne uskraćuješ ono vrijeme koje je pred nama."

Progutam golemu knedlu koja mi stoji u već neko vrijeme tu.

"U redu. Ali pusti me da provedem još jednu noć ovdje."

Odgovorim umorno. Želim se oprostiti od ove kuće i ovog života. Tko zna što me čeka.

"U jutro ću doći po tebe. I malena...polako ćemo. Upoznat ćeš ti mene i ja tebe, bit ćemo u redu." Zagrli me dok moje ruke mlitavo stoje uz mene. Ne bunim se jer me odavno  netko nije zagrlio.

"Nadam se." Kažem mu s potpunim povjerenjem.

"Laku noć sada." Pusti me i okreće se lagano prema izlazu.

"Laku noć." Kažem mu i zatvaram škripava vrata za njim.