Opako Naopako

20

Sama sa sobom... Sama protiv svih. To sam ja. Nije prošlo ni dva dana i već sam imala propušten poziv i Petrovu poruku. "Nadam se da si sretno stigla. Javi se kad budeš mogla." Na žalost nisam imala snage podići slušalicu i lagati Petru. Odlučila sam mu samo pustiti poruku da zna da sam dobro. "Stigla... Sve je u redu. Čujemo se i ne brini!" sve što sam napisala je istina. Samo sam prešutila ono najbitnije...ne vraćam se i hvala na svemu.

Tuga mi steže srce. Bol u grudima tek daje naznake podsvijesti što se zapravo dogodilo. A boli me najviše od svega to što moram zaboraviti Marka.

" Zamišljena si. Nadam se da vidiš da to nije dobra ideja. Da si moja poludio bih da mi to napraviš." Trznem se na Davidove riječi. "Ali nisam tvoja. I ne miješaj se u ono što te se ne tiče."
"Anđele sve što je vezano uz tebe, tiče me se. Nadam se samo da znaš što radiš. Možda mi nikad nisi dala do znanja da možemo biti nešto više od prijatelja, ali ako se to dogodi. Znaj da sam spreman priznati to dijete kao svoje." Okrene mi leđa i izađe brzim korakom,ne dopuštajući da mu išta odgovorim. Dajuć mi do znanja da mi njegove riječi moraju sjesti.

Naslonim glavu na staklenu stijenu s koje puca predivan pogled. Ali ja ga ne vidim, ne vidim ga od suza koje mi kvase problijedjelo lice i mute već umorne oči... Trebam prespavati ovaj dan. Izvadim mobitel iz džepa i izvučem bateriju. Neće mi više trebati. Ne ako želim da me ne nađu i ne da ne bih ja pokleknula i javila se njima. Šmrcnem još jednom i obrišem suze, u nadi da su to zadnje koje padaju. Povučem se od prozora i legnem u hladni krevet nadajuć se da će jutro brzo doći.

Mjesec dana kasnije....

Za ručak sam nam skuhala tjesteninu...opet...kao da nosim malog talijana u sebi. Mislim da bi mogla samo to jesti. Odlučim malo prileći jer me hvata neka slabost. Zatvaram oči u nadi da ću se malo opustiti. Inače me trudnoća užasno umara. spavala bih dan i noć.

Užasna bol me sjevne u trbuhu i nakostriješi mi dlačice. Bacim zabrinut pogled na trbuh i zadnje što osjetim kako mi se nešto slijeva po nozi. Zadignem svoju haljinicu i šokiram se gledajući krv koja kao da reče u potocima. Srce mi ludo tutnja u grudima, magli mi se pred očima dok me panika obara. Zovem Davida da dođe po mene i vodi me na hitnu...

"Izabela?" javi mi se.

"Trebam te, krvarim" kažem mu i onesvijestim se.

Osjećam da su mi oči čvrsto zatvorene. Mrak je svuda oko mene. Bojim se otvoriti oči i spoznati istinu da bebe više nema. Nema više nikakve poveznice s Markom. Nestalo je sve. Srce mi se para dok čujem dozivanje.

"Izabela??" to nije glas koji želim čuti, odbijam nastaviti život dalje u ovoj boli.

"Neću!! Ne želim!!" vrišti na sav glas i bacakam se po krevetu.

Snažne ruke me podižu u svoje naručje i grle.

"Izabela, probudi se. Sve je u redu." Davidov glas me vraća u stvarnost.

"To je bio samo san? Isuse to je samo san!!!" pogledam prema Davidu pa prema trbuhu.

"Plakala si u snu." kaže grleći me.

"I još ću malo plakati. Ovaj puta od sreće. Ajme to je samo san." Spoznaja koja je taj tren prostrujala mojim tijelom, utjerala mi je nesigurnost u kosti. Prvi puta sam se za pitala da li je ispravno ono što zapravo radim. Život je kratak i hoću li ja svjesno odvojiti svoje dijete od oca. Ono čime sam se sama sebi klela kao mala, sada to svjesno gazim. Mislim da sam dovoljno odrasla da počistim govna za sobom, a ponos pometem pod tepih. Dat ću si još dan dva dok smislim na koji način ću sve riješiti, a onda kako bude. Ako me Petar i Mark odbace, barem ću znati da sam pokušala.

Odlučim uključiti mobitel i vidjeti što se događalo sve ovo vrijeme. Strah me što će mi otkriti. Dugo držim tipku i mobitel se pali. Ruke mi se tresu od nestrpljenja i nervoze. Bože da li su me već zaboravili. Da li me je Mark već zamijenio nekom drugom?

Čekam minutu dok se mobitel dobije jer mu vjerojatno treba vremena. Čekam pet minuta, deset, sat, dva, cijeli dan... Niti jedne poruke niti jednog poziva. Šokirana odlučim prošetati po mjesečini. Zagrnem se jače svojim debelim pamučnim ogrtačem dok mi se misli roje u glavi. Sve sam očekivala ali ovo nisam.

Sjednem na klupicu utkanu u stijenu i bacim pogled prema zvijezdama. U pozadini začujem korake koji mi se lagano približavaju. Znam da je  to David i ne trudim se ni okrenuti.

"Vidio sam da si ponjela mobitel sa sobom." kaže mi.

"Da, zapravo možda nisam ni trebala." Razočaranost u glasu me izda.

"Pa zapravo bih ja možda imao odgovore na sva tvoja pitanja." 

"Kako to misliš?" upitam ga ne sluteći što mi želi reći.

"Pretpostavljam da ti nedostaju?Zar ne?"

"Tko?" Pitam ga iako znam na koga misli.

"Nedostaju mi da, očekivala sam barem jednu poruku, barem jedan poziv, a ono ništa. Pogodilo me poput teretnog vlaka i izbilo mi zrak iz pluća. Tugu i bol za onim što sam misliala da ostavljam, zamijenilo je razočaranje." Skrhano šmrcnem i naslonim se na klupu. Oči mi se pune gorkim suzama dok skupljam svoje razbijene osjećaje.

"Možda je vrijeme da ti nešto priznam." Prekine me u samosažaljevanju i zaokupi svu moju pozornost. Vodene oči se zagledaju u njegove bistre tražeći razlog pokajanju koje izvire iz njih.

Teško gutnem jer očekujem da ono što ću čuti će mi još jednom u ovom danu okrenuti svijet. "Slušam te?" 

Skrene pogled s mene i zagleda se ravno ispred sebe. "Sve poruke i pozive sa tvog broja sam preusmjerio na svoj. Cijelo vrijeme sam s njima u kontaktu."

"S kime točno?" osjeća, kao da me netko udario u trbuh. 

"S Petrom, Markom i Tiom."

"Znaju da sam trudna?"

"Znaju od prvog dana." 

Ustanem se naglo s klupe i sami pokret u meni izazove vrtoglavicu koja me ruša. Osjećam slabinu i šum u ušima. Crnilo pred očima me vodi u slatki zaborav.