Opako Naopako

Epilog

"Neka sam proklet!" Otvorenih usta slušam ono što izlazi iz Petrovih i Tiinih usta. Imao sam živog ujaka koji nije htio znati za mene. Bio je sam i sad je umro i obzirom da sam ja najbliži živući rođak, ja ga moram sahraniti, a s time razriješiti i sve što se tiče njegove ostavštine. Let mi polijeće za sat vremena u Kanadu. No to nije sve...naravno....Izabela me ostavila vadeći se na službeni put koji traje koliko??? Zauvijek? Ne naspavan i s debelim podočnjacima Tia i Petar su me pozvali na red. Uz ovo što su mi saopćili još me dočekao jedan voz koji me satrao a izišao je iz Petrovih usta. "Sine, možda nisam bio najbolji otac, možda ti nisam pružio sve što si htio i sve što si želio. Griješio sam jer sam čovjek, ali davao sam od sebe najbolje što sam znao. A sada ti želim dati još jedan dar, a to je moj blagoslov."

"O čemu ti pričaš? Kakav blagoslov, za što?" Buljim u njega kao da su mi se u glavi odspojile žičice koje spaju kraj s krajem.

"Dajem ti blagoslov da se oženiš mojom kćeri." Šokiran izrečenim, ne znam jel bi se smijao ili plakao.

"Ok, idemo po redu. Kako si saznao?" Prema pogledu koji je uputio Tii, shvatio sam da je ona imala prste u tome.

"Vidio sam da se mijenjaš i pretpostavio sam da je zbog neke žene, ali nisam shvaćao koje. Tia mi je samo dala blagi trag."

"Ok i koliko dugo to već znaš? Tia?"

"Ja znam dva tjedna" kaže Petar kao mali dječaćić kojeg su stavili u kviz znanja.

"Pa ja bi rekla da znam od početka. Ako sam stara ne znači da sam slijepa i gluha." Blago mi se na smiješi i daje mi podršku.

"Pretpostavljam da shvaćate da su se okolnosti promijenile i da uz svu dobru namjeru Vam neće uspjet taj pokušaj spajanja?"

"Zašto?" oboje upitaše u isti čas.

"Bela je otišla s očito novim dečkom i više se isto tako očito ne namjerava vratiti."

"Pa sine... Možda ti ne bi ja to trebala reći, ali mislim da bi ju trebao potražiti."

"Razmislit ću kad se vratim s puta." Okrenem se i odem, šokiran svime i rasutih misli.

Mjesec dana kasnije...

Nisam mislio da će se ovo sve toliko ovući. Ujak mi je bio jedan od čelnih ljudi u osiguravajućoj kući poznatoj pod nazivom "Randalls security". Što samim time znači mnoštvo poznanstva i mnoštvo ucviljenih žena. Nebrojeno ljudi koji su mi izražavala sućut, a nisam tog čovjeka niti poznavao. Najveći dio koji me zadržao bio je upravo njegov posao i ostavština iza njega. Nisam želio ništa jer mi ništa nije ni pripadalo,međutim svojom oporukom me uspješno srezao u namjeri da se odreknem svega. Sudski procesi, čitanje oporuke i rješavanje papirologije stajalo me mjesec dana dragocjenog vremena. Nervoza i napetost kad sam shvatio da je sve gotovo i da se vraćam natrag, pojačala se. Jer sada kad sam shvatio što mi nedostaje i kad sam shvatio za što se trebam boriti, u tjeralo mi je strah u kosti.

Bez plana i programa s uskomešanim mislima sletio sam kući. Upalivši mobitel zavibrirao je isti tren. Obavijesti o nekolicini propuštenih poziva od strane Petra, Tie pa čak i prokletog Davida s kojim je Bela otišla, aktiviralo mi je u glavi alarm za uzbunu. Jedina poruka koju sam dobio od Petra zaledila mi je krv u žilama. "Izabela je u bolnici Sveta Magdalena. Tia i ja smo tamo."

Vrijeme koje mi je trebalo da dođem tamo, prošlo mi je u bunilu. Sto scenarija vrtilo mi se glavom. Kako? Zašto? Ubit ću Davida! Samo da je ona dobro!

Biram Petrov broj ali se nitko ne javlja. Pokušavam još jednom i nakon nekoliko zvona javlja mi se Tia.

"Hej mladiću."

"Kako je Bela?"

"Odlično je, dođi i sve ćeš saznati. Koliko ti treba?"

"Za deset minuta sam tu."

"Pričekat ću te u predvorju." Završim razgovor i nije mi više ništa jasno. Ako je odlično, što radi u bolnici? Od svih misli koje su mi mogle dati obrazloženje, ništa mi se nije uklapalo."

Ušavši u predvorju bolnice ugledao sam prosvjedu kosu svoje dadilje, majke i prijateljice.

"Mark, kako si?"

"Što je s Belom?" zabrinuto je pogledam i vidim da oklijeva.

"Bela je imala vrtoglavicu i onesvijestila se. Pritisak koji se u tom trenu stvorio izazvao je hematom u maternici, ali doktor je rekao da nije ništa zabrinjavajuće i proći će."

"Mogu li kod nje?"

"Mislim da možeš ali moraš mi nešto obećati. Smiri se i ne zaključuj na prvu! Bela je trenutno u stanju kad je jako osjetljiva i ako joj daš priliku Vjerujem da će na kraju sve ispasti dobro."

"Naravno." Nisam shvatio Tiine riječi onako kako je on mislila. Šamar realnosti ošamutio me na vratima bolničke sobe. Čim sam ušao u nju, vidio sam Belu kako napeto razgovara s Davidom držeći ruke na trbuhu. Riječi koje su mi zadale udarac "Ne, nego samo mislim da mi ova trudnoća brka emocije!"

Bura osjećaja se uskovitlala u meni. Pokosile su me Tiine riječi i povezalo sam svaki končić do kraja.

Uhvatio sam njen pogled koji me zarezao u trbuh. Izbio mi dah iz pluća i osušio usta. Bila je ljepša nego inače. Njena svijetla put, sada je još više došla do izražaja. Bjelina sobe i bolničke posteljine dočarale su je poput predivnog anđela.

"Dijete koje očekuješ... Čije je?" Prestrašila se mog glasa jer me vjerojatno nije očekivala. Nisam mogao reći ništa drugo. Morao sam odmah znati. Osjetio sam nadu u Tiinim riječima i samo one su mi držale glavu nad vodom. Tišina koja je ispunila sobu osjećao sam da traje godinama. Tijelo mi se treslo od iščekivanja odgovora. Jer koliko god da sam bio siguran da je moje, ipak je postojala ona mala šansa da nije.

"Čekam Izabela!" ljutitim glasom sam ju htio požuriti kad se ubacio onaj peder od Davida.

"Mark..."

"Tebe nisam ništa pitao!" prekinem ga u samom početku. "Čije je Izabela?!?"

"Tvoje.." Tiho šapne i ispusti dvije suze koje se počnu kotrljati njenim licem. Približim se njenim krevetu i padam na koljena. Što od šoka, što od sreće, ljubim joj ruke i poljubim trbuh. Trenutak nije mogao biti idealniji od ovoga sada. Rukom posegnem u unutarnji džep sakoa i izvučem kutijicu koju sam kupio u Kanadi. Iako nisam tada imao plan, znao sam što želim. "Udaj se za mene Bela, volim te." Otvaram kutijicu iz koje vrišti predivni zaručnički prsten. Bela razgorači oči ali u njima vidim sve. I znam da nisam pogriješio. "I?" još ju malo zadirkujem i tjeram da mi to kaže.

"Da.!" Suze joj se opet krenu kotrljati licem. Približim joj se i spojim naše usne u žedan poljubac u kojem se odrazilo sve ovo vrijeme boli i razdvojenosti. Sve naše osjećaje smo pretočili samo u taj poljubac i samim time zapečatili početak naše sudbine.