Opako Naopako

3

Jutro je došlo pre brzo. Nisam još psihički spremna za ono što mi ovaj dan i svako novo sutra donosi.

O bože da li ću ikada biti? Zažmirim da ne pustim suze da padnu. Široko otvorim oči i duboko udahnem. Mogu ja to!

Opet otvaram vrata čovjeku koji se naziva mojim ocem.

"Dobro jutro Izabela." Kaže mi mirno

"Jutro, inače ste ranoranioc?" Upitam ga kad dobijem njegov namrgođen pogled, pa se ispravim.

"Inače si ranoranioc?" Stavim mali osmjeh u kut usne.

"E tako je već bolje!" Kaže mi sretno.

"Jesam da, nikada nisam volio dugo spavati. Smatrao sam spavanje gubljenjem vremena."

" I ja isto."

"Eto vidiš da već imamo nešto zajedničko! Jesi li se spakirala?" Pita me veselo.

Pogledam u svoje dvije vrećice i ono malo robe što sam imala i obuze me tuga.

"Jesam, da" kimnem glavom u pod i krenem van iz kuće. Na sredini dvorišta još jednom se okrenem i pogledam ono što ostavljam. Ne vidim tu ružnu kuću, vidim samo lijepe uspomene na moju majku. Vidim težak život i našu zajedničku borbu. Da li je moralo tako da bude?

Sjednem u auto i posljednji pogled uputim svojoj prošlosti.
Zadubim se u svoje misli dok se vozimo već neko vrijeme.

"Ajme, kako sam glupa!!" Viknem i pljesnem se rukom posred čela.

"Što je bilo?" Petar me zabrinuto gleda. Nešto si zaboravila?

"Da, zaboravila sam te pitati s kime živiš. Kako će me prihvatiti tvoja žena i djeca. Ajme imam li sestru ili brata? Možda je ovo sve loša ideja. Vrati me natrag! Ne želim unositi nemir u tvoju obitelj. Molim te, grozno bi se osjećala..." napadaj panike me ulovio jer opće nisam dobro razmislila o svemu. Sada kad mi je došlo, iz glave mi izvire sto pitanja.

"Smiri se malena. Kao prvo da nešto razjasnimo, moja obitelj si ti! Ako te netko bude i uznemiravo, hoću da mi istog trena kažeš. Kao drugo nemam ženu, a sa mnom živi samo Mark, moj posinak i kućna pomoćnica Tia."

"O...mislila sam da imaš ženu...." promrmljam više za sebe.

"Duga je to priča, ispričat ću ti jednog dana sve. Želim da dobiješ uvid u moj život i shvatiš da sam znao za tebe da te nikada nebi pustio da živiš bez mene."  Kaže mi tiho s nekim obećanjem zadržanim za sebe.

Zagledana u njega izvana mi daje dojam čvrstog čovjeka koji ima moć u rukama. Ali samo ako se bolje zagledam može se vidjeti neka crta boli koju nosi sa sobom.

"Stigli smo malena."

Zagledam se u zdanje ispred sebe. Ogromna kućerina. Ma vila! Znači to je toliko veliko jer vidim samo prednju stranu, tko zna koliko još otraga ima te zgradurine.

Hvata me sram dok stojim ovdje. Obučena u običnu bijelu(sad već lagano požutjelu majicu od pranja), donji dio trenirke koji visi s mene jer sam u zadnje vrijeme dosta smršavjela. Na nogama su mi stare tenisice skoro pa u raspadu, a to su mi tenisice za kamo ić.

"Hajde uđimo!" Pojavi mu se mali osmjeh na usnama, što od dragosti a što od očekivanja moje reakcije.

Vrata nam otvara Vinco.

"Gospođice Izabela." Kimne mi s poštovanjem na što mu i uzvratim.

Na samom ulazu skidam svoje tenisice kako ne bi isprljala besprijekorno čistu kuću.

"Tia će ti pokazati sobu. Raskomoti se i siđi na ručak. Čekat ću te. Tiaa!"

Niska ženica uredno svezane kose i blistavo plavih očiju se stvori ispred nas.

"Dobar dan, ja sam Tia." Kaže mi dok pruža ruku.

"Izabela, drago mi je."

"Dođite sa mnom gospođice. Ako bilo što trebate recite mi bez ustručavanja."

Dok hodam za njom, bacam pogled po predivnoj kući. Sve je uređeno s ukusom. Veliki dnevni boravak s kožnim foteljama, mekani bijeli tepih i ogromni televizor. Ublaženo predivnim slikama nekog slikara koje vise po zidu. Minimalna rasvjeta a opet dovoljna.

Penjemo se stepenicama na kat.

" Ovdje gore se nalazi vaša spavaća soba i soba mladog gospodina Marka. Ako vam što bude trebalo, ja se nalazim u prizemlju, kao i vaš otac. Jednom prilikom je slomio nogu te mu je bilo teško kretati se gore po stepenicama, stoga se odlučio preseliti u prizemlje gdje je na kraju i ostao."

"Mmhm, hvala Vam Tia. A gdje je gospodin Mark?" Pitam ju zainteresirana jer samo još njega nisam upoznala.

"Pa kako da vam kažem.. Mladi gospodin jako voli izlaske i ovoga, nije se još vratio kući. Uskoro će on."

"O previše pitam. Hvala Vam!"

Zakoračim u sobu i šokiram se s onim što ugledam. Soba je ogromna, velika je kao sobica i kuhinjica u našoj kući. Nema naše kuće više, podsvijest mi se javi.

Dok ležim na novom krevetu i zamišljeno gledam u strop čujem glasno koračanje po stepenicama. Zvuk koraka se zaustavi ispred moje sobe na par sekunda. Dovoljno da ne znam što da radim ako netko uđe. Zaledim se u mjestu, zatim se zvuk tih koraka lagano udalji i začuje se zatvaranje vrata. To je sigurno bio Mark.

Malo se umijem u kupaonici jer nisam sigurna što bi trebalo značiti 'osvježiti se od puta' i spustim se dolje.. Zanima me sve o Petru. Želim si objasniti neke stvari a to mogu samo kada sklopim sve djelove slagalice.

"Malena,stigla si! Sjedni se da jedemo."

"Ali nisam ništa skuhala." Zabrinuto mu kažem.

"Haha zlato, zato sam ja tu!" Nasmiješena Tia uđe s velikom zdjelom i stavi na stol.

"Poslužite se!" Taman krene otići i zaustavim ju svojim riječima. "Nećete nam se pridružiti?"

"Drugi puta!"pretekne je Petar s odgovorom i nasmiješi se, dok se Tia samo pokupi iz mog vidokruga.

"Za početak bi ti se htio predstaviti..."

I tako je naš razgovor trajao do kasno u  noć, saznala sam da je ugledan čovjek u visokom društvu, da mu je supruga poginula u nesreći i da su je uzrokovali Markovi roditelji. Mark je jedini preživio i Petar ga je posvojio.

U kratkim crtama saznala sam da je ovaj čovjek ispred mene imao bolan život i da je moja majka bila tvrdoglava i pobjegla od njega. Pričala sam mu o sebi i svom školovanju, njenoj bolesti i odgovarala na pitanja koja su ga zanimala.

Dogovorili smo se da kad završim ovaj fakultet kroz dva tjedna da ću se s njim pokazati u društvu kako bi upoznala nove ljude i počela nalaziti klijente. Koliko se veselim toliko me je strah. Pomolim se u sebi za bolje sutra...