𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

I

„Trebaš mi! Ne želim to, ali to je istina... Uskoro." Oh, ne opet. Budim se iz sna preznojen, kao i mnogo puta do sada. Taj se prokleti san ponavlja već tako dugo i nikada mi nije bilo teže odgonetnuti što znači, niti otkriti tko je žena o kojoj sanjam.

– Ovo već predugo traje. Zbilja predugo. – ustanem, uključim aparat i napravim kavu. Povučem prstom po ekranu mobitela svega mu 5:25 ujutro je. Izvučem cigaretu iz kutije i zapalim. U oblačku dima opet iznova vidim prizor iz mog sna, crnokosu ženu koja mi je uvijek okrenuta leđima. Samo stojim ispred nje i slušam njezine jecaje, a onda ona uvijek kao i do sada kaže iste riječi.

– Tko si ti pobogu i što želiš od mene? Kako da ti pomognem, ako mi ne daš da ti vidim lice? Kako da te pronađem u milijunima žena na ovom planetu. Znam da nisi daleko, pričaš moj jezik, znači da možeš biti ili odavde ili iz susjednih država. Hrvatska, Srbija, Bosna, Crna Gora. Tu si negdje to je sigurno, samo gdje? Zašto me trebaš, što mogu učiniti za tebe? Zašto me mjesecima mučiš, zašto me proganjaš? Ja koji mogu vidjeti toliko toga ne mogu vidjeti tebe, niti to što u sebi kriješ. Posebna si, baš kao i ja to je jasno. Ja vidim, ti skrivaš. Ako me želiš uz sebe, pusti me blizu. Danas, noćas, kada god poželiš. Riješimo to, da mogu da te nađem, da mogu da ispunim to što tražiš. – kada oblak dima nestane, odmahnem glavom svjestan da pričam sam sa sobom. Ona me ne čuje, baš kako ne dozvoljava da je vidim. Samo se pojavljuje u mojim snovima, draži moje darove, moje zanimanje za nju svakim snom raste, a ona mi uvijek daje samo mrvice.

Prokletstvo ili dar ono je što obilježava moj život. Bog je iz nekog razloga htio da ja budem poseban. Dao mi je dar jednog proroka, dar vidovnjaka, nebeski dar. Oduvijek sam to cijenio, iako sam se trudio da se nikada ne ističem među ljudima. Znao sam što mogu i svojim sam se darom uvijek služio za dobro. Ono što mi je netko od gore slao, slao je s razlogom. Ljudi su trebali pomoć i ja sam uvijek bio tu. Nažalost neke slike poslane su kasno, i mnogo puta nisam mogao pomoći iako sam znao što će dogoditi. To je nešto što ne mogu kontrolirati. Nikada ne znam kada će nešto doći, to se jednostavno dogodi. Jedino je drugačije u snovima, kada sanjam budućnost bude mi mnogo lakše. Ne brukam se pred svijetom kao kada me neka vizija udari na sred puta pa to vrijeme provedem paraliziran i isprepadam narod. Spavam i istina budim se mokar, zgažen, ubijen, ali opet je jednostavnije kada si sam, u svom krevetu, nije bitno koje je doba noći. U snovima se nekako lakše podnosi, mada znalo je biti ponekad prilično strašno. Zato, nakon što sam bivšu djevojku umalo udavio dok me držalo u snu, nikada više nijedna žena nije prenoćila u mom krevetu. Niti ja u njihovom. Spavam isključivo sam, zaključan svim mogućim katancima, sa dva alarma na vratima, prozorima, udaljen od bilo kakvog hladnog i vatrenog oružja, totalno izoliran od svega. Ne bih si oprostio kada bih u nekom trenutku naudio nekom nesvjestan što činim.

Pogledam na kalendar, danas je ravno tri godine kako sam Stojanu postao partner, i kada dođem danas na posao ima da napravimo žestoku pijanku da proslavimo tri godine zajedničkog podnošenja. Ne zna se tko je veća mazga on ili ja, ali sretan sam što nas je nebo spojilo, jer boljeg prijatelja od njega nikada nisam mogao ni sanjati. Istina, Nikola Stojanović, od milja zvani Stojan zbog prezimena, mada on tvrdi da su ga žene tako prozvale, pa onda još sve namiguje, može skoro otac da mi bude, ipak mi nije otac nego moj najbolji prijatelj. Osim što mi je partner u poslu. A, to je postao ubrzo nakon što sam prolazeći kraj policijske stanice dobio viziju čovjeka koji će otvoriti paket koji ga čeka na stolu i pri tome dignuti u zrak i sebe i policijsku stanicu. Trebalo mi je tri minute da se priberem i utrčim kao manijak u zgradu. Dok su me policajci pokušavali obuzdati vikao sam na sav glas, da nađu čovjeka kojeg zovu Stojan i da mu je bomba na stolu. Istina, oborili su me na pod, prodrmali malo misleći da sam luđak, a kada sam ugledao tog tipa i kada je rekao da me puste na miru, sve se promijenilo. On me poslušao, odveo u svoj ured i baš tamo, na njegovu stolu stajao je paket. Ne znam zašto mi je on jedini od svih povjerovao, iznio paket van, strpao i njega i mene u auto, pozvao pirotehničare i odvezao nas na čistinu iza napuštene zone. Kada su pirotehničari utvrdili da sam govorio istinu, Stojan me uzeo pod svoje. Nije gnjavio pitanjima o tome kako sam znao, pitao je jednom i to je bilo sasvim dovoljno. Iskreno sam mu rekao, a on je samo kimnuo glavom. Vidjeli smo se još par puta nakon toga, a kada je shvatio da sam ja bio taj koji je zadnjih godina sprečavao nesreće i katastrofe po gradu i okolini, ponudio mi je posao u stanici. Rekao je da bi im dobro došao čovjek kao ja. Da bih mogao da budem njihov osobni Patrick Jane, samo mnogo moćniji lik od njega. Budala, tek sam kasnije saznao tko je Patrick Jane i ne, nikako se nisam mogao poistovjetiti s njim. Volio sam svoj posao, volio sam biti koristan, volim to i sada. Tamo sam gdje pripadam, i da moram drugačije sada više ne bih znao kako ni gdje. Srastao sam sa gradom, policijom, slučajevima i krimošima. Zavolio sam to. Zavolio sam Stojana koji je iako smo bili kao nokat i meso uvijek bio tajanstven i nikada mi nije govorio o svom privatnom životu. Živio je sam, da li ima djecu ili neku ženu sam Bog zna. Nisam se raspitivao, ako on nije želio da mi kaže, tko sam ja da kopam po njegovu životu. Iako je stariji od mene dvadeset godina, tu razliku među nama ja ni ne osjećam. Partneri u poslu, prijatelji u životu, meni je sasvim dosta. Nasmijem se, pa povučem zadnji dim cigarete prije nego je ugasim u pepeljari. Dohvatim laptop, unesem svoju policijsku šifru i otvorim e–mail.

„ Crveni, sutra navečer krećemo na Kobre. Pritaji se tijekom dana, nemoj dolaziti u stanicu dok se ne smrači. Stiglo je pojačanje iz Zagreba, Splita, i jedna jedinica iz Bosne. Godina dana nespavanja i muke se isplatila. Sve će biti gotovo sutra na noć! Vidimo se navečer sinko! Stole"

Momentalno kliknem na kanticu za smeće, pa onda i nju ispraznim. Nikada previše opreza. Naše veze su zaštićene i zato za sve koristimo e–mail, jer tim vezama koje koristimo teško da itko može ući u trag, ali opet opreza nikad dosta. Sklopim laptop, pa pružim noge na tabure. 5:50 je na satu. Možda bih mogao vratiti se u krevet i odspavati još malo, danas ne moram na posao, a noć će biti duga kako se čini iz ovoga što kaže Stojan. Ah, k vragu, samo naslonim glavu nazad i sklopim oči. Mogu malo i u fotelji dremnuti. Pustim se snu koji me obori brzinom svjetla.

Otvaram oči 6:45, a dobro prebio sam blizu sat vremena. Mobitel mi vibrira, ni ne gledam tko je samo se javim.

– Crveni... – nepoznato poznat glas je s druge strane

– Tko je?

– Dođi u bolnicu. Požuri se.

– Kakvu bolnicu, tko je tamo?

– Vuk je.

– Vuče, što se dogodilo? – već krećem da se oblačim

– Stojan, Mlađo. Umire – disanje mi stane i ukopam se na mjestu. – Sasuli su cijeli šaržer u njega jutros. Požuri se – kaže i prekine vezu, a ja ostanem šokiran stajati. Drhti mi cijelo tijelo i znoj počne da probija svuda. Onda opet vidim mrak, pa zatim vidim svjetlost. Otvaram oči i kako shvatim da je to bio san, skočim iz fotelje kao udaren. Čujem da mi mobitel vibrira i pogledam na sat dok ga uzimam. 6:45.

– O, ne! – vidim broj i znam tko je – Molim te, ne, samo to ne! – ruke mi se već tresu dok se javljam, pa samo tiho začujem glas šefa stanice.

– Crveni...

Pa, evo ga, prvi nastavak nove pričice. Ko je čitao "Srce vuka" primetit će poznate likove iz te priče. Ovo je Mladenova priča, a on je usko povezan sa Vukom i ostalom ekipom iz policijske stanice u Osijeku. Nadam se da će vam priča biti zanimljiva. Čitamo se... Love, love!