𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

XX

-Vuk-

– Dobro je. Samo ostanite tamo. Molim te zmijo nemojte napuštati sigurnost sobe dok ti se na javim. Znam da vam je gužva i da ste svi nadrndani, ali vjeruj mi tako je najbolje. Znam i da je Crveni bijesan kao ris, ali ja sam mu nadređeni i mene mora slušati. Što je? Ne, nisam znao da je crnka. Zar nije plavuša? Čekaj, nosi periku? Zašto, ne razumijem. Ne, dobro, nije ni bitno, njen izbor. Moram ići mila, Cile mi kuca po staklu. Čujemo se, volim te! Znam. I ja tebe. – prekinem, vezu, bacim mobitel na stol.

– Uđi Cile što stojiš tu kao ukras. Što je?

– Šefe, traže vas.

– Mene, u mojoj stanici, nemoj me jeb..! Tko me traži? – on se malo izmakne, pa ugledam mladića koji me na prvi pogled podsjeti na nekoga. Te crte lica sam već negdje video. Stoji mirno dok mu oči šaraju po stanici. Ruke je zakačio za tregere ruksaka kao da se boji da ga netko ne ukrade.

– Tko je to?

– Kaže da želi razgovarati s vama šefe i samo s vama. I da ima informacije o Kobrama. Nije htio ni ime reći.

– Jebote Cile da li si ti normalan? Pa što ako je neki bombaš? Što ako mi hoće prosvirati mozak?

– Neće šefe, neće. Pregledan je, u torbi su mu odjeća, laptop neki papiri, memorije. Neće on šefe ništa i muca jadnik, jedva sam skontao što želi. – gledam u dečka, jebi ga, ne izgleda mi kao ubica, više kao neko preplašeno kuče.

– Dovedi ga. I ostaješ unutra.– on kimne, pa pokaže malome da dođe. Pusti ga unutra, ja ostanem stajati. – Izvoli dečko! Koga imam čast ugostiti u mom ofisu? – pogleda me pa nesigurno pruži ruku.

– Domminik. Dominik Vejiiin. – ajd u materinu. Pogledam u Cileta, on spusti obrve, nema on pojma.

– Nenad Vuksanović – kažem i pokažem mu da sjedne, pa sjednem i ja. On svuče ruksak s leđa. – Zašto si ovdje? Kakve informacije imaš o Kobrama i da li ih uopće imaš?

– Immam. I došao sam da se predam.

– Da se predaš? Zašto, što si učinio?

– Ddddokazi protiv mene nađeni su u vozzilima kojima je počinjeno neko kriviččno djelo. Iako nisam bio tamo, i nisam ništa učinio dokazi će me optužiti.

– Hoćeš reći da ti je netko namjestio?

– Da. I znam i tkkko.

– Pa, tko?

– Moj... – zastane, pa sklopi oči – Ččovjek za kojjeg ssam missslio da mi je ottac.

– Zašto bi ti tvoj otac namještao učestvovanje u kriminalnom djelu?

– Zato ššto biste onda vi mmene gonili, a za to vvrijeeme bi on izvlaččio svoje ljuude iz pritvora. – skočim kao udaren,

– Što to pričaš? Tko je tvoj prokleti otac? Govori mali! – on odmahuje glavom. Otkopča ruksak pa izvuče laptop i stavi ga na stol. Iz džepa izvadi neki papir i pruži mi ga, ali ne pušta.