𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

XIV

Prilazimo Aninoj ulici, a srce mi udara kao bubanj. Troja su kola, rotacije bojaju noć i narušavaju svaki drugi zvuk svojim deranjem.

– Kako je moguće Crveni? Kako znaju? – Vuk mi priča preko motorole, a ispizdio je na živce totalno. Njegova je žena ondje kao i moja Jelena, kao i Dejana. Već su mu jednom ženu oteli članovi Zlokobnih zmajeva i to su oboje jedva preživjeli. Ne mogu ni zamisliti što mu je u glavi.

– Odvjetnik! Onaj jebeni odvjetnik! Visio je na mobitelu. Garant prate Ninu, Vuče. Sigurno nas prate sve, a sada kada smo im uhvatili članove, oni su krenuli na nju. Na njih.

– Pas im mater! Jebem im sve. Koči! Koči Cile sve te jebalo! – čujem ga kako baca motorolu na sjedište, iskačemo iz auta, jedan od njih utrpava Dejanu u džip, druga dvojica drže Jelenu i Ninu!

– Stoj mater vam svima! Stoj! – Vuk viče i počne da se puca, pucaju oni na nas, mi na njih, vadim pištolj i ne čekam ni trena. Ruka me prži, ali tko je jebe.

– Bježi! Ova je dosta! – vikne neko od njih, bace Ninu i Jelenu na zemlju pa utrče u auto koji već kreće.

– Za njima! Ne smiju pobjeći! – Ekipa krene, Milić i Cile daju gas pa pojure za njima. Vuk i ja pritrčimo ženama.

– Dejanaaaa!!! – Jelena viče i plače – Dejana! Ne! Ne! – spuštam se kraj nje i grlim je, Vuk diže Ninu sa ceste, dok ona veže ruke oko njega.

– Jelena? Jelena, jesi li dobro?

– Mlađo... Odveli su Dejanu! Mlađo, umrijet ću, ne mogu, ne mogu... – i onda samo padne preko mojih ruku onesviještena.

– Unesi je unutra! – Vuk pomogne Nini da se uspne uz stube, a ja Jelenu kroz provaljena vrata unesem unutra i spustim na krevet.

– Jelena... Jejo, hej, hajde... Dobro je. Bit će sve dobro. Uhvatit će ih. Vratit će Dejanu – govorim, ali ona ne reagira.

– Zmijo moja što se dogodilo? – Vuk pruža Nini čašu vode, a njene ruke drhteći prihvate.

– Ne znam. Sjedile smo ovdje, nazdravile Stojanu i ovoj kući koju je ostavio Jeleni, a onda su odjednom vrata izletjela iz zida i upali su maskirani tipovi. Branile smo se, ali jebi ga jači su. Bogu hvala pa ste stigli. Kako ste znali gdje smo i to da...

– Video sam – kažem kratko.

– Bog te blagoslovio Mladene Tomaševiću. Tko zna što bi bilo... Vuče, Dejana...

– Znam mila, znam. Ne brini uhvatit će ih ekipa, ne mogu pobjeći krenuli su odmah za njima. Pronaći će je.

– Tražili su nekoga, nisu znali koja od vas tri je ona, a ja mislim Nina da su tražili tebe. – ona sklopi oči.

– Prate me zar ne?

– Pobit ću ih sve! – Vuk stegne šake, privuče je sebi i prigrli.

– Htjeli su mene, da me mogu mijenjati za njihove. Jebem ti Vuče, kako smo mogli biti tako neoprezni. Dovela sam ove žene u opasnost. Dejana je s njima, tko zna što mogu učiniti kada je dohvate.

– Meni nije jasno kako nisu znali tko si, ako te prate?

– Tko zna koga su poslali.

– Prokletstvo! – Vuk izvuče mobitel iz džepa pa zove Mileta.

– Mile, govori! Da, dobro. Ne, nema stajanja. Do kraja svijeta ih gonite nije me briga! – pogledam u Jelenu polako otvara oči.

– Jelena...

– Mlađo! – tiho progovori pa se najednom digne i stegne se uz mene – Mlađo, tu si! Tu si, došao si!

– Tu sam, uvijek ću biti tu. Tu sam da te čuvam, zakleo sam se da hoću. Oprosti što nisam stigao na vrijeme.