𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

VI

 – Promijenit ću čistu posteljinu na krevetu i prozračiti sobu, a zatim idem pod tuš jer mi očajnički treba. – kaže, pa skine torbicu s ramena i ostavi je na kuhinjski stol – Možeš se slobodno poslužiti, uzmi si što god trebaš, ima piva u frižideru, ima hrane, raskomoti se. – izvučem pismo iz džepa koje jedva čekam pročitati pa mahnem njime.

– Hvala ti, ipak ću se posvetiti ovome.

– A, možeš i to. U redu, onda te neću ometati.

– Znaš li što je u ovom pismu Jelena?

– Ne, ali pretpostavljam. Kada ga je stari ostavio za tebe rekao mi je nešto o tome, ali kao i sve što ne treba da se zna ja sam to skrila, od svijeta i od sebe. Ono što je unutra upućeno je tebi, a na tebi je da odlučiš želiš li to s nekim podijeliti. – slabo se nasmiješi, pa ode niz uski hodnik. Skinem sako, raskopčam par dugmića košulje, sjednem na trosjed, udahnem duboko pa otvorim kuvertu.

– Crveni!

Sranje mali, ako ovo čitaš znači da sam na putu za vječna lovišta. Znao sam da će jednog dana do tog trenutka doći, ali evo iskreno se nadam da sam proživio, i da sam pandrknuo brzo i nekakvom lijepom smrću. Jer, svega mi, ako sam umro kao govno neću se smiriti nikada. – Nasmijem se, pa nastavim čitati.

– Znam da si sada našao moju Jelenu, jer da nisi ovo ne bi čitao. Jedino su njene ruke mogle ovo da ti daju, i jedino je ona mogla to skriti od svih dok ne dođe do tebe. Isto tako vjerujem da si načisto popizdio što saznaješ za nju sada kada mene nema i pitaš se zašto ti nisam vjerovao i zašto sam ti zatajio da imam kćer?! Nikada nisam pričao nikome o svom privatnom životu, jer tako je bilo najbolje. Moja Jelena je posebna djevojka i morao sam je sačuvati od svijeta. – Od čega ju je morao sačuvati, žena živi kao svi drugi? – Moja je žena umrla nakon što je rodila moju kćer, jer njen organizam nije mogao podnijeti porođajne muke. Bila je sitna ženica, krhkog zdravlja, ali dala je sve od sebe da trudnoću iznese do kraja i podari svom djetetu život. Uvijek je govorila da će naše dijete biti posebno kada je Bog ženi koja je bila već na putu k njemu podario dijete. Bolovala je od raka i nije bilo spasa za nju, ali Bog je htio da iza nje ostane nešto vrijedno, nešto posebno i zato ju je ostavio na zemlji dok ne ugleda ono što joj je poslao. – Stegne me u grlu dok čitam ovo, ali nastavim dalje. – Čuvao sam Jelenu kao zjenicu oka, jer sam znao da je istina ono što je moja žena tvrdila. Jelena jest posebna, posebna kao ti Mlađo. – A, jebem ti ovo! – Ti možeš vidjeti slike iz budućnosti, imaš nebeski dar vidovitosti, a moja Jelena može činiti upravo suprotno. Ona ima dar da skrije od svijeta stvari, tajne, ljude, sve što treba nestati pred nečijim očima ona može učiniti nevidljivim. Tako da tebe mali treba skriti ona bi to učinila. Ti bi sasvim normalno živio i dalje, ali u očima ljudi bio bi netko sasvim drugi. – Koji vrag on priča? Pogledam prema hodniku u koji je otišla Jelena, a onda začujem zvuk vode. – Znam da se sada vjerojatno hvataš za svoju crvenokosu glavu i pitaš se koji vrag ja to govorim, ali istina je moj Mlađo. Moje dijete je posebno i njezina moć vrijedi suhog zlata baš kao i tvoja. Zato samo tebi i jedino tebi mogu da je povjerim. Ti razumiješ kako je to i ti je možeš sačuvati. Ti vidiš zlo i nesreću prije nego se dese i možeš to spriječiti. Ja ne bih podnio da se njoj nešto dogodi, a sada kada mene nema ona je ranjiva.