𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

IV

– Tako jako boli. Moje tijelo ne može podnijeti ovo. Pomozi mi Mladene. Trebam te. Trebam tvoje ruke da me zagrle, da me utješe.

– Kako da ti pomognem kada ne znam tko si? Zašto se stalno kriješ? Pokaži mi svoje lice, reci mi svoje ime. Ne mogu te utješiti kada ne znam gdje da te tražim.

– Želim, ali ne mogu to kontrolirati. Kada sanjam ona je slobodna, a kada je ona slobodna, ja sam od svijeta skrivena.

– Ma, o čemu pričaš? Tko je slobodan?

– Moja kosa!

Budim se i naglo podižem u krevetu, pa protrljam lice rukama. Ne sjećam se ni da sam zaspao, ni kada. Pored mene prazna flaša, puna pepeljara, nije ni čudo što se ne sjećam kada sam se ukomirao. Izvučem se iz pokrivača, pa sjednem i pustim noge dolje. Opet sam je usnuo, opet je nisam video. Opet mi je rekla da me treba, ali da ne može da mi se otkrije. Kakva je to žena i kakve to čudne moći posjeduje. Kakva bogova kosa je slobodna, ja nju ništa ne razumijem, ali njezin glas je poznat i samo mi poput crkvenih zvona odzvanja u ušima. Već sam ga negdje čuo, ja je možda i poznajem, jer ona očito poznaje mene. Nikada do sada nisam imao nejasne vizije i zato mi ove s njom zbilja stvaraju grč u trbuhu i idu mi na živce. Skoro je četiri ujutro, još malo će i svanuti. Ustanem, svučem smrdljivu odjeću sa sebe, uđem u kupaonu, stanem pod tuš i pustim se. Pakao iz mog tijela isparava skupa sa vrućom vodom koja me prži, a onda prebacim na hladnu da me opizdi da me srce izda. Koji će mi vrag ionako ničemu nikada nije služilo?! Niti je koga voljelo kako treba, niti je bilo voljeno. Sve nešto bez veze cijelog mog života. Jedino je bilo sretno i ispunjeno kada sam radio ono za što sam rođen, kada sam zahvaljujući svom daru pomagao ljudima da izbjegnu nevolje. Istina, stotinu puta sam pomislio da možda time remetim sudbinu i da narušavam kozmički red, ali da Bog nije htio da djelujem ne bi mi podario nebeski dar, zar ne? Omotam ručnik oko kukova, uključim kave aparat. Mobitel mi je prazan, pa ga stavim na punjač i upalim, a on zazvoni. Mama je. I ona je otkačila kada zove u ovo doba, pomislim pa se sjetim da je u Australiji oko 8 navečer.

– Majko? – javim se.

– Sine! Oprosti što zovem u ovo doba, ali pokušavala sam te zvati i bio si nedostupan. Premrla sam od brige sine.

– Dobro sam stara.

– Nemoj da me lažeš Mladene, znam da nisi dobro. Čuli smo za Stojana sine. Zato smo te zvali.

– Pa, kako ste čuli pobogu?

– Sine, gledamo mi naše vijesti ovdje, javili su danas popodne. Mili tako mi je jako žao.

– Meni još više. I u pravu si, nisam dobro. Neću još dugo biti dobro. Ovo je bio jedan od onih trenutaka kada me moj dar izdao majko. Nisam mogao spriječiti njegovu smrt, jer je vizija došla kasno.

– Onda je tako trebalo da bude sine moj.

– Kako to možeš reći? Kako možeš reći da je Nikola trebao umrijeti?! – sada već vičem na nju i znam da je to bezobrazno od mene, ali boli me i ne mogu...

– Sine, ne mislim da je trebao umrijeti, samo mislim da ga iz nekog razloga nisi trebao ni mogao spasiti. Žao mi je što se to desilo, ali sine Bog je sigurno imao nekakav plan i zbog toga se ...

– Serem mu se na plan majko! – prekinem je bezobrazno – Neka se nosi sa svojim planovima ovaj put. Ne mogu mu ovo oprostiti, ne mogu to prihvatiti. Trebali smo razbucati tu bandu, trebali smo ološ maknuti od naroda učiniti ono za što se Stojan borio toliko dugo, a ta ga je gamad ubila. Je l' to božji plan?