𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

V

Gledam kako se crni kombi parkira ispred male kapele dok Deja stoji i steže mi ruku. Moj je otac ovdje, ali ne onako kako je planirao i kako smo oboje zamišljali. Vozač iziđe, pozdravi i krene nazad otvoriti. Ljudi priđu i doguraju kolica pa na njih izruče kovčeg koji nosi tijelo mog oca. Kako se odmaknu malo, iz kombija iskoči muškarac. Kroz suze koje mi mute vid vidim da je visok i jak, a kosa mu je crvenkasta. Stane mirno kada mu se pogled sretne s mojim, pa kimne. To je on, nema biti tko drugi. Crveni. Dok mi se srce po stoti put trga u grudima polako priđem kovčegu. Bože, znala sam da će do ovoga doći jednog dana, a nisam mislila da će taj dan doći toliko brzo. Toliko toga smo još mogli proživjeti, imali smo gomilu planova. Odmor, prokleti Las Vegas da gledamo nastupe lažnih Elvisa, njegova mirovina, moja udaja jednog dana. Tko će me sada do oltara odvesti ako se ikada udam? Kako to pomislim sve iz mene se prolomi pa se naslonim na kovčeg i pustim suzama da teku. Osjetim Dejine ruke na sebi, a onda osjetim i tešku, mušku ruku na svom ramenu. Dignem glavu, pa se obrišem. Kimnem ljudima i oni ga odvuku prema kapelici.

– Gospodine Tomaševiću...– jedva progovorim

– Gospođice Stojanović. Moja najiskrenija sućut. – kaže i pruži mi ruku, a ja samo padnem na njegova široka prsa. Veže ruke oko mene i dok me jecaji tresu, osjetim se lakše, osjetim se sigurnom i zaštićenom dok me ruke partnera mog oca drže uz sebe.

– Tako mi jako žao Jelena. Nisam ga mogao spasiti. Sve se dogodilo tako nenadano i...

– Znam. I sigurna sam da bi to učinio da si mogao. – pusti me, pa kako se malo odmaknem osjetim kako mu prst zapinje u pramen moje kose. Zagleda se u njega, a onda se trgne.

– Mladen Tomašević.– kaže pa pruži Dejani ruku

– Dejana Vejin. – ona odgovori, pa se kiselo nasmiješi – Hvala na pomoći kolega.

– Kolega? I vi radite u policiji?

– Da. Jelena i ja radimo u laboratoriju.

– Hoćemo li? – upitam, kada vidim da su mi oca odvezli

– Kuda sad? Pokop je za dva sata.

– Idemo se negdje maknuti sa ovog sunca, što sam manje ovdje lakše mi je. Živim blizu pa možemo makar popiti kavu. Vjeruj mi da nemam snage za ništa. – kažem, pa krenemo prema autu

– Vjerujem ti. Ja sam u rasulu, a kako je tebi ne mogu ni zamisliti. – sjednem nazad, on sjedne pored mene. U tišini nas Dejana vozi do stana.

– Uđi, Mladene. – kažem, pa ga pustim ispred sebe. Deja uđe pa nam ode spremiti kavu. Ostavim stvari na stolicu, a on baš onako pristojno ne sjeda dok ne sjednem ja.

– Jelena, ja...

– Nemoj. – zaustavim ga – Ne mogu slušati o tome sada. Možemo li molim te pričati o bilo čemu drugom osim o smrti mog oca? – on se nasmiješi

– Pitam se da se ovo nije dogodilo da li bih ikada uopće saznao da Stojan ima kćer?

– Vjerovatno ne bi.

– Bio je jako tajnovita osoba. Ni šef stanice nije znao ništa o njegovom privatnom životu.

– Tako je bilo najbolje.

– Vidim, ti si znala da ja postojim? – upita, a ja se ugrizem za usnu

– Istina. Znala sam. Znala sam sve što je mom ocu bilo blizu srca, a ti si Crveni bio jako blizu. Nekada sam imala osjećaj da se malo stiskam s tobom tamo, ali nije mi smetalo. Nas dvoje bili smo odvojeni mnogo vremena i bila sam sretna što ima nekoga koga voli i zbog koga mu samotni dani ljepše prolaze.