𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

VIII

– Hvala ti još jednom za sve Crveni. Hvala što si dobar čovjek, što si volio mog oca i bio uz njega u zadnjim trenutcima. – kaže, pa mi stegne ruke

– Bila mi je čast poznavati nekoga kao što je bio on. Kao što jest on. Jer, on nikada neće prestati biti i postojati. Sve dok ja to budem želio u svom srcu on će živjeti, a vjerujem da ću to željeti zauvijek. – ona kimne, pa se opet rastuži

– Žao mi je što odlaziš.

– Vidjet ćemo se brzo. Rekla si da dolaziš k nama.

– Da. Papiri će se riješiti za dan, dva, nema tu mnogo da se rasteže. Stole je uvijek bio jasan i sve je riješio za svaki slučaj, ne daj Bože...Ovako nečega.

– Pa, poznavajući njega siguran sam da jeste.

– Sretan ti put Mlađo, javi se kad stigneš da znam da si dobro.

– Ne brini ti za mene Jelena, ja sam uvijek dobro. Ti se čuvaj i pazi. Ovdje te ne mogu štititi. Ostao bih, ali nema smisla da smetam dok rješavaš sve što trebaš. Zvat ću te svaki dan.

– Hvala ti. – privučem je sebi i zagrlim, a ruke mi završe u njenoj kosi.

– Ako planiraš da me posjetiš koji put... Slobodno je pusti, sada znam tko si. – ona se nasmiješi, pa se malo odmakne. Kako to učini moje se tijelo osjeti nekako prazno. Jedva se otkačim od nje, pa uđem u bus, šofer već čeka uvrnuta nosa. Sjednem kraj prozora, pa joj mahnem kada bus krene. Ostavljam je sada ovdje samu, a obećao sam je čuvati. Jesam li ja budaletina ili što? Već ustanem da krenem reći šoferu da stane, kada mi mobitel zazvoni. Vuk je.

– Šefe?

– Crveni, gdje se nalaziš?

– Upravo sjeo na bus, krećem kući.

– A, Jelena?

– Idem sam. Ona će doći.

– Imamo novina u vezi Kobri. Dobro je što se vraćaš. Našli smo neke stvari i mislio sam možda ako budeš u kontaktu s njima... Ono nešto iskoči. Znaš vizija neka ili nešto.

– Vrijedi pokušati. Vidimo se za par sati.

– Jesi ti dobro? Jesi upoznao Jelenu, je li ti štogod rekla o sebi i Stojanu? Ono, znaš na što mislim?

– Dobro sam. Jebi ga. Tužan sam, ali ne mogu sada o tome razmišljati. Kada razbucamo ta govna, onda ću u miru za njim da odbolujem. Sada trebam ovaj bijes, trebam ovu bol koja me tjera na ludilo, da bih mogao da ga osvetim... I Vuče, ako mi budete branili da učestvujem u akciji  svega mi dignut ću vam stanicu u zrak. – on se nasmije

– Naravno da ti neću braniti pobogu, ne moraš da nas bombarduješ. Da nije bilo tebe, davno bi mi odletjeli u zrak mali.

– Samo da ti naspomenem.

– Sretan ti put kući Mlađo, vidimo se.

– Vidimo se šefe. – ostanem sjediti na sjedalu, i odustanem od ideje da iziđem iz autobusa. Naslonim glavu i sklopim oči. 

– Stojane... Znam da si tu negdje. Osjećam ja tebe, džaba ti je da se praviš mrtav. I nemoj da mi negdje izbivaš na pivu. Dok ne riješimo te zmijurine nema odmora ni za tebe ni za mene. Ne dam ti da ideš tek tako. Moraš biti tu, uz mene da mi prstom upreš u sve. Nije bitno kada ćeš doći, u snu, na javi, u sred sranja, samo dođi. Što god treba da znam reci mi, što treba pokaži mi. Ti si o njima znao više od svih nas, i jebeš ono što piše na papirima, ja trebam ono što je bilo u tvojoj glavi. Trebam to da uhvatim gada koji te propucao. Trebam to da bi tvoja kći našla pravdu za tebe stari. – kako je spomenem, opet mi pred oči sjevne naš razgovor od jutros. Sve što je rekla, sve što mi je ispričala. Ne čudi me što je Stojan krenuo na Kobre. Pucali su mu u dijete. Dejanu je skoro ubio rođeni otac. Kakvi su to ološi sve im jebem drago?! Ne, njih ne treba pohvatati, njih treba istrijebiti sa ove planete. Bog je Jelenu sačuvao, sačuvao je i Dejanu i hvala mu na tome. Da ponekad i on obrati malo pažnje na nedužan svijet. Dao joj je nevjerojatan dar, pa da je dopustio da je ubije metak nekog ološa, onda stvarno ne bi bio normalan.