𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

XI

– Nadam se da ti ne smeta što ti je Milić novi partner? – Vuk smanji radio, pa me pogleda.

– Ne. Ne smeta mi. Dobar je Mile. Neka ga.

– Čuj, Mlađo znam da nitko neće moći zamijeniti Stojana, ali svjestan si da ne možeš raditi sam. Moraš imati partnera, a Mile je zbilja napredovao zadnjih mjeseci i pokazao se sposoban. Istina pilali smo ga svi isprva, kažnjavao sam ga kad god sam stigao, ali sve je stoički podnio i sada je zbilja dobar.

– Vuče, ti si prokleti šef stanice. Ne moraš da mi se pravdaš.

– Znam, ali ipak, partneri treba da imaju poseban odnos, a nadam se da ne misliš da ti naturam Milića ili takvo što.

– Ne, naravno da ne. Sve je ok. Bit će sve u redu ne brini se.

– Drago mi je – kaže, pa skrene u ulicu. Vidimo radnju s lijeve strane.

– Evo nas kod Kreleta.

– Krleta Mlađo.

– Da, Kreleta dobro sam rekao. – kažem, on se nasmije, pa odmahne glavom – Hoćemo li posjetiti našeg dragog Kreleta?

– Zato smo tu. – iziđemo, izvučem lanac iz majice da se vidi značka. Vuk uradi isto, pa još izvadi iz džepa svoju šefovsku.

– Ako krene bježati?

– Zar ti zbilja misliš da on nama dvojici može pobjeći? Ma daj mali, nemoj da me brukaš takvim mislima. – slegnem ramenima pa ga pustim ispred sebe.

– Dobar dan majstori! – vikne, a oni svi izvire od kojekude. Čim shvate da smo policija, povlače se nazad, zgledaju se, neki se izvukoše ispod auta i krenu iza. – Svi stoj na mjestu! Nemoj da se itko usudio otići. Trebamo Krešimira Krletu! Da li je vlasnik ove buvare prisutan?! – otvaraju se vrata male prčvarnice koja je pretpostavljam neki ured i mastan, musav Krle izlazi odande.

– To je on. – kažem Vuku, a on krene prema njemu

– Kome treba Krleta? – upita brisajući crne ruke o odijelo

– Nenad Vuksanović, Mladen Tomašević, Policijska uprava Osijek.

– Policija? Što trebate od mene?

– Kao prvo, nitko ne smije napustiti objekt dok mi ovdje ne završimo, kao drugo ti ćeš Krle malo da porazgovaraš s nama.

– Imate li vi papire koji to govore? – čuj pedera, naravno da imamo, jebem li te direktore. Pružim papirčuge dotičnom, on čita, uvrće nosom i grize si jezik. Ništa ne odgovori, samo nam pokaže rukom na bajtu iz koje je izišao.

– Neka nitko ne ide, poslušajte gospodu organe i nastavite dalje raditi. – kaže, pa krene za nama. Ostanem stajati u tom prčvarniku, jer me šlog strefi kada vidim svu tu prljavštinu. Mislim znam da nisam u apoteci, ali rođače mogao bi nekada makar počistiti iza sebe. Vuk se strese, a on uvali dupe u strganu fotelju, pa nasloni ruke na stol.

– I, kojim dobrom ovdje kod mene? U Osijeku nema majstora za aute? Ne, čekaj, treba vam srediti neku makinu?

– Čujem da sređuješ makine članovima Kobri, Krleta! – on se povuče iznenađen

– Kome? Nemam pojma o kome pričaš? Tko su ti? Neki moto klub?

– Samo se ti pravi glupan Krle, ali trebaš znati da što se više budeš pravio glup samo ćeš se dublje u govna ukopavati. A, kada se ukopaš do nosa rođo nitko te više izvući neće.

– Ne znam o kome pričaš! Imaš li ime, i koja je mašina u pitanju.– joj kako se pravi blesav iznervira me, pa priđem oslanjajući dlanove na prljavi stol