𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

XII

Otvorim sandučić u kojem stoji vatrogasno crijevo i uzmem rezervni ključ koji me tamo dočeka. Stole je uvijek tamo držao ključ za slučaj da njegov nestane. Otključam stan, pa uđemo. Ustajali zrak propara nam nosnice. Deja uleti pa otvara prozore širom. Zora se uvalči u prostoriju, a slabašne zrake prelaze po stvarima. Gledam sve i srce mi se steže. Od njegove pogibije nitko nije ušao u stan. Šalica od popijene kave na stolu stoji kao spomenik čovjeku koji ju je ispio ne sluteći da je to zadnji put da pije kavu u svojoj dnevnoj sobi. Prazna kutija plavog Walter Wolfa, ostala je kraj pepeljare, a u njoj jedan opušak. Dejana mi priđe, pa uzdahne.

– Jebem ti sve. Sve ovo šamara više od bilo kojeg nasilnika.

– O čemu je razmišljao prije nego je taj dan izišao van?

– Znaš o čemu je razmišljao, zvao te, rekao ti je.

– Jeste, ali opet...

– Hajde sklonit ćemo ovo, pa ću nam skuhati kavu. Trebamo ovo malo pobrisati, izbaciti ustajalo smeće, vidi se da nikoga nije bilo danima – sjednem na trosjed pa dlanovima pređem preko njega. Pred očima vidim slike svog oca kako umoran nakon smjene leži ovdje, ispred televizora, a onda stavi ruku preko čela, pa tako umoran zaspe. Tu sam sliku vidjela puno puta za života. Vjerujem da se sada negdje gore odmara od svega.

– Neće se on odmoriti dok pravda ne bude zadovoljena. Dok ti ne budeš na sigurnom mala. – kao neki vidoviti Branko Dejana mi se stvori iza leđa.

– Jesi ti vidovita, Branko, Marta ili tko si već? – ona se nasmije – Kako znaš o čemu razmišljam?

– Znam, jer i ja razmišljam o tome. O Stojanu kako leži tu umoran kada dođe s posla.

– Imamo mnogo lijepih uspomena na oca. To me čini vrlo sretnom.

– I mene. Kakve imam na mog rođenog dođe mi da se ubijem istog trena. Stojan je bio i zauvijek će ostati moj otac kojem dugujem toliko toga. – samo se pustim nazad na naslon, sklopim oči i ostanem tako u tišini.

Ustanem, dohvatim mobitel, poruka od Jelene da je stigla jutros u zoru i da je u Stojanovu stanu. Ne čekam ni minute, sredim se, u auto pa pravac tamo. Jučer smo se vratili iz Vinkovaca, prenijeli vijesti i plan ostatku tima, tako da danas rano krećemo tamo da pohvatamo taj ološ. Znam da će Vuk nazvati svaki tren, ali moram vidjeti Jelenu prije nego krenem. Zar zaista moram? Zašto moram? Ne moram, ali želim. Kada sam pročitao da je tu, kao metak sam izletio iz kreveta. Ne sjećam se više ni jesam li što sanjao ni da li sam spavao. Sve je nekako isparilo i postalo nevažno. Samo ta želja da je vidim postala je važnija od svega. Čak i od toga što trebam da idem po Milića pa da skupa idemo u stanicu. Jebi se Miliću! Pustim mu poruku da me malo sačeka da ću kasniti koji minut, a onda parkiram pred zgradom. Stisnem zvonce kraj prezimena Stojanović, a onda čujem glas.