𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

III

– Pas mu mater! Sve mu... Naći ću vas sve do jednog, hoću, sve ću da vas odrobijam, podavili se dao Bog u drogi, na oči vam izašla – psujem i stresam neku žestinu u sebe dok sjedim na stubama u dvorištu stanice. Ne mogu i ne želim kući da idem. Što ću tamo, nitko me tamo ne čeka. Nitko me više ni ovdje ne čeka, jer Stojan je uvijek bio taj koji me čekao. Nisam ja nikada kasnio, ali on je uvijek dolazio ranije i većinom ne dižući pogled sa papira čim bih ušao na odjel viknuo: – Kasniš Crveni! Čekam te tri sata, hajd' za kaznu po kavu! –Ljudi su već bili navikli na to, iako su svi znali da Crveni nikada ne kasni, još bi se poneki i prišljamčili da ponesem i njima za kaznu. Tko će me sada čekati ovdje, u ovoj zgradi, u odjelu, u malom uredu odvojenom staklenim zidićem u kojem je boravio Nikola Stojanović? Kako ću ja dalje bez njega? Kako ću umjesto policijskog vidovnjaka postati čovjek koji će učiniti sve da pohvata narkomane koji su mu ubili partnera? On je bio snaga, ja sam bio um, zapravo bio je on i um i snaga, ali mene je uvijek čuvao od sranja.

– Nemoj sine ruke da krvaviš ako ne moraš! Što manje krvi na svojim rukama imaš, to će ti draže biti da njima miluješ žensko tijelo. Ne zaslužuju svi kriminalci smrt, neke stigne i drugačija pravda. Pravda suda i pravda Boga. Imam ja dosta krvi na svojim rukama za nas obojicu. Ti samo svoje drži čistima. Nitko ne zaslužuje da ti svoje ruke zaprljaš njima.

I tako me je naučio rukovati oružjem, naučio me rastaviti, sastaviti, pucati, rokati, svemu me naučio, ali kada bi do toga došlo, nije mi dao blizu. Bunio se jesam, ali razumio sam zašto to čini. Naučio me Stojan svemu i vječno ću mu biti zahvalan zbog toga. U dobrom me smjeru pogurao i uz njega sam pronašao svoju svrhu. Zahvaljujući njemu i Vuku nitko me nikada nije nazvao luđakom i prošao nekažnjeno. Oni su cijenili moj dar, a Stojan mi je zbog toga bio posebno privržen. Uvijek je govorio da sam poseban i da trebam da budem sa onima sličnim meni. Pa, gdje da budem? Gdje još rastu ovakvi kao ja, hajde molim te?! Bože, koliko mi se srce kida ne mogu riječima opisati. I to! Stojan ima kćer. Šok. Ima kćer koju je krio od nas, zapravo vjerojatno ju je krio od svih, jer sam siguran da nitko ne zna da ona postoji. Njena bol i jauk kada sam joj rekao da joj je otac mrtav odzvanjaju mi u ušima otkako je ispustila telefon. Prekinuo sam vezu jer nisam više mogao slušati njene jecaje, a da ostanem normalan. Ne mogu ni zamisliti njezinu bol. A, poznala me. Znala je tko sam, što znači da joj je Stojan pričao o meni. O nama ovdje. Vjerujem da jeste dok je rekao da ona zna. I koji vrag znači da ona može skriti? Ma što kojeg vr... Misli mi prekine dodir ruke na ramenu.

– Crveni... Jesi dobro?

– Ne baš – kažem, a on prođe, pa sjedne kraj mene. – Znaš Vuče da me Stojan prozvao Crveni zbog tebe?

– Hajde.

– Istina. Ono, kada sam vam se tek priključio zvao me Mlađo, ali kasnije se nešto vrzmao, kaže svi imaju nadimke po prezimenima, a kako mene da zove? Ne može Toma, imamo punu stanicu Toma. Onda si ti viknuo...

–Ti, novi, ti mali Crveni! – kaže, pa se nasmije – Sjećam se toga. Pa, dobro nisam ti znao ime, a tvoja kosa je... Pa, crvenkasta je.

– Jeste jebeš je. Crveni! Tako ostadoh Crveni do dan danas...

– I nastavit ćeš to biti. Znam da si sad u komi, ali želim da znaš da mi i dalje računamo na tebe. Trebat će svima vrijeme da se oporave od ovoga, ali druže mi moramo nastaviti dalje. Završiti ono što smo skupa sa Stojanom započeli. Ne moram ti ni govoriti da sam imao svojih osobnih muka sa bandom Zlokobnih zmajeva, znaš tu priču.

– Znam Vuče.

– Pa, vidiš Stojan je godinama vodio rat sa Kobrama. Samo što oni nisu ni mrvicu slični Zmajevima. Kobre su narkomani, ološ koji prlja naše ulice. Zajebali su i dirnuli tamo gdje nisu trebali i Stojan je tog trenutka postao njihov pas gonič.