𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

X

– Nemam Vam što puno reći gospođice Stojanović – kaže, pa mi pruži papire. – Vaš je pokojni otac sve jasno napisao i potpisao. Osim Vas on nema nikoga sve njegovo pokretno i nepokretno pripada vama nakon njegove smrti. Vi ste mu jedina obitelj i sve je njegovo vaše, znači nema nikakve potrebe za ikakvim sudom niti bilo čim drugim. Svi papiri će se riješiti ovdje u našem uredu, naravno čekat će da se vratite i vaš potpis.

– Hvala Vam gospodine Novak – prelistam one papire, pa kod jednog stanem. Izvučem ga i pružim mu. – Što je ovo? Kada je Nikola... – on uzme papir pa pogleda.

– Da, što nije u redu? Kuća u Osijeku je također Vaša.

– To je bila njegova kuća?

– Ne razumijem.

– Mislila sam da plaća najam za nju, nikada mi nije rekao da ju je kupio.

– Na vlasničkom listu je njegovo ime. Znači da je njegova. – a svega mu, stegne me u grlu. Nikada mi nije rekao da ju je kupio. Nisam znala da mu pripada, to jest da sada pripada meni. Volim tu kuću. Znam da sam mu puno puta rekla da bih voljela da imam tako lijepo mjesto za život. On je rekao da ću jednom i imati, a pošto on plaća velik najam za nju, a živi sam preselio se u mali stan. Zadnje dvije godine je živio u stanu na Tvrđavici, i nikada mi nije spomenuo kuću. Rasplačem se. On ju je kupio. Kupio ju je za nas. Za mene. Divni moj otac, moja sjajna zvijezda.

– Jeste li dobro? – upita, pa mi pruži papirnu maramicu

– Dobro sam. Hvala Vam. Oprostite, emocije... Možete li mi molim vas napisati adresu gdje se nalazi kuća. Bila sam davno, ne vjerujem da bih sada znala pronaći.

– Naravno, naravno. – dohvati blokić, upiše i pruži mi – Ja ću riješiti sve što mogu što ne zahtjeva vaše prisustvo, a ono što bude trebalo, vi ćete riješiti kada se vratite.

– Glupo bi bilo da opet govorim hvala, ali hvala.

– Samo vi idite Jelena i nađite tu bandu koja ga je uzela. Kaznite ih najgorom mogućom kaznom. Nikola je bio divan čovjek. Predan svom poslu, voljen i poštovan. Malo je takvih ljudi danas.

– Jeste, i Bog sebi uzima najbolje.

– Javit ću vam se ovih dana. – ustanem, pružim mu ruku i iziđem. Ostanem stajati oslonjena na zid. U meni se stvara vrtlog od emocija, od svega što me čeka, od onoga što moram učiniti. Otac, Dejana, Mladen koji je sada negdje u Vinkovcima ispituje skupa sa Vukom prvog u nizu koji može dovesti do ubice mog oca.

– Jebem ti! – opsujem pa se spustim dolje grabeći preko stuba. Sjednem u auto i pravac kući. Uđem, otvorim bife, naspem si vinjak i stresem ga na eks. Ni ne trepnem na vrelinu koja mi propara grlo. Naspem još jedan.

 – Za tebe stari! Hvala ti što si najbolji na ovom jebenom svijetu. A, tebi Bože ne mogu reći hvala što si ga uzeo. Ne mogu. Što god da je moja sudbina, moglo je i bez ovoga da se ostvari. Ne mogu ti oprostiti. Trudim se, ali ne mogu. – trgnem ponovno, a onda samo zamislim kako me Mladenove ruke grle i stežu uz sebe, kako kleči ispred mene i ljubi mi dlanove – Nema te jedan dan, a kao da te nema mjesecima. Fali mi tvoj dodir. – zakačim periku rukom, skinem je i bacim na krevet. Dohvatim mobitel iz torbe i nazovem Dejanu.

– Dejo, dođi. Moramo razgovarati. – kažem, a ona samo odgovori da stiže. U grlu mi stoji knedla. Krenem da se pakujem da smetnem s uma sve što me peče. Mislim da nije prošlo ni pola sata ona je stigla.

– Jejo, gdje si? Što se dogodilo? – upada u stan, a ja iziđem iz sobe

– Hej curo! Sve je ok, ne brini.

– jebote živa sam se presrala. Nisi normalna. Ne možeš tako reći: Dejo dolazi trebamo razgovarati.– Srčka me umalo strefila.

– Pa, moramo razgovarati i zbilja mi je malo frka tvoje reakcije.