𝑪𝒓𝒗𝒆𝒏𝒂 𝒛𝒂𝒌𝒍𝒆𝒕𝒗𝒂🔚

VII

- Hvala ti. Lakše je podnijeti tugu sada kada si tu. Trebam te. Ne želim to, ali to je istina. Praznina je manja kada su tvoje ruke tu. Kada tvoje oči gledaju moje i razumiju. Ne želim da ostanem sama.

- Nikada nećeš biti sama... Jelena. Uvijek ću biti uz tebe." Ona se okrene konačno, nakon toliko dugo vremena koje sam uzaludno trošio pokušavajući joj vidjeti lice. Blago se nasmiješi, pa zabaci kosu nazad. Otvorim oči i shvatim da mi spava na grudima, dok njena vrana kosa rasuta svuda po meni svjetluca poput zvjezdanog neba iznad pustinje.

– Jelena... – tiho je pozovem – Hej, vjerujem da si se ukočila, jer ja jesam svega mi dupe mi utrnulo. – ona se polako pridigne, iznenađena što je zaspala, a bogami i ja sam, jer mi nije jasno u kojem smo to trenu završili ovako i kada smo zaspali.

– Ne mogu vjerovati da sam zaspala. Oprosti Mladene, zbilja nisam...

– Sve je u redu. Umorni smo. Oboje. Stiglo nas je sve ovih zadnjih dana, nemoj se čuditi.

– Nisam spavala kao čovjek otkako si mi javio za starog.

– Vjerujem, ali eto, maloprije si opet bila sa mnom u mom snu.

– Jesam li?

– Jesi. Ovaj put kako treba. Sada kada znam tko si ne može te od mene skriti ni ta tvoja rusa kosa. – ona se nasmiješi

– Sve je to sranje Mlađo, voljela bih da budem normalna kao svi drugi ljudi. Da ne ovisim o nečijoj ljubavi, da mogu da budem slobodna. – spusti glavu, a kosa joj padne preko lica – Mnogo toga sam sakrila Mlađo i zato sam sada u opasnosti. Sada kad nema mog oca, sve ono što sam skrila, može da iziđe na vidjelo. A, ako se to dogodi, nastradat će nevini ljudi, bit će velikog zijana za mnoge, pa tako i za mene. Ne želim da se mojim dragim ljudima išta desi, a zbog mene su sada svi u opasnosti.

– Stojan je spomenuo da ti znaš sve o tome zašto je krenuo na Kobre. – ona kimne.

– Znam. I reći ću ti, prije nego odeš. Reći ću ti sve. Ujutro. Sada se samo moram malo odmoriti.

– Naravno. Samo idi, lezi, već je prilično kasno.

– Hvala ti Mlađo što si baš onakav kakvim te opisao. I hvala ti što si bio dio njegova života.

– Pa, sada sam dio tvog htjela ti to ili ne.

– Nisam ja baš laka osoba Mladene, tvrdoglava sam isto koliko sam i plaha i nekada znam biti jako teška.

– Ne brinem se. Preživio sam Stojana, svi ostali su ništa spram njega.

– Vidimo se ujutro. Odmori se. – kaže, pa lagano klizne niz hodnik prema sobi. Svučem odijelo sa sebe i samo se bacim na krevet. Tuširat ću se ujutro, sada sam iscrpljen kao nitko.

Spavala sam par sati, ali nisam se budila sve do sad. Pogledam na sat 6:15 je. Rano jeste, ali moje tijelo je naviklo ustajati u to vrijeme, pa sad i kada ne moram budim se bez obzira koliko sam sati odspavala. Tišina je i sigurna sam da Crveni još spava, pa tiho otvorim vrata sobe i krenem u kupaonu. Otvorim, pa svega mi istog trena se probudim kao da sam u sebe sasula sto energetskih pića.