Paranoia | Ante Rebić |

10.

Ante Rebić

"Dobar dan.", Lara sjedne u auto, pa se osmjehne. "Dobar dan, kako je bilo?", upitam, pa ubacim u prvu i krenem.

"Super, baš smo se zabavile.", nasloni se na moje rame, "Šta? Falio sam ti?", podsmijehnem se, "Pa, jesi.", podigne pogled, a ja je poljubim u čelo.

"Idemo kući?", upita, "Da i imam jednu novost, ali šuti. Ni riječi nikome.", kratko je pogledam, "Šta je bilo?", "Filip je zaručio Hanu, žene se za mjesec dana. Nije zbog bebe, nego Filip ne može dočekati. Zvao me za kuma, a tebe Hana hoće za kumu.", kažem, a Lara se počne smijati, "Ajme, preslatko!", vrisne od uzbuđenja.

"Ali ni riječi, danas navečer će Filip reći svima.", kažem i ona kimne, "Tko živ ko mrtav za mjesec dana, možda ćemo mi bit posvađani.", slegne ramenima.

"Nećemo, i ako budemo, brzo ćemo mi to riješiti.", namignem joj, a ona preokrene očima, "Mislim da mi trebamo razgovarati, ali kad dođemo kući."

"Jesam nešto krivo napravio?", podignem obrvu, "Ne nisi, ali ja jesam.", uzdahne. "Ne razumijem, pa reci mi odmah! Nemoj me držati na iglama.", lupim dlanovima po volanu.

"Smiri se, sve u svoje vrijeme.", nastavi ona gledati kroz prozor. "Lara, molim te.", uzdahnem. "Ne želim razgovarati u autu, koncentriraj se na vožnju.", kaže.

"Dobro, dobro."

************

"I? Da čujem?", kažem čim uđemo u stan, a Lara se počne smijati, "Jesmo nestrpljivi.", kaže ona pa skine čizme i ode u boravak, a ja za njom.

"Daj, ne drži me na ledu!", sjednem pored nje na kauč, a ona me pogleda, "Ono ujutro je bila greška, kao i ono navečer.", promrmlja, a ja bih je najradije istukao, jer je to bilo sve, samo ne greška!

"Ne pričaj gluposti, Lara. Da si to smatrala greškom, nebi to napravila.", uzdahnem, "Ne želim upropastiti naše prijateljstvo.", kaže.

"Nećemo ništa upropastiti! Zašto nebi bar probali nešto? Znam da ti se sviđam, a i ti se meni sviđaš.", pogledam je, "Ante, upoznao si me, ali ne dovoljno da budeš samnom.", kaže, pa protrlja rukama lice.

"Isto vrijedi i za tebe.", promrmljam, pa upalim televizor. "Mislim, ni ne znamo jesmo li stvarno kompatibilni, možda funkcioniramo samo kao prijatelji.", nastavlja ona s glupostima.

"Gle, Lara, možemo ostat prijatelji. Nije problem.", uzdahnem, frustriran sam. Pa ona se meni igra s mozgom!, "Pa u tome i je problem! Ne mogu te gledati kao prijatelja kad si tako jebeno zgodan i dobar!", podigne ton, pa prođe rukom kroz kosu.

"Jebeno zgodan i dobar? Pa ne mogu vjerovat da sam od tebe čuo kompliment.", počnem se smijati, "Nemoj se naviknuti.", preokrene očima.

"Onda? Šta želiš?", pitam je, "Ne znam šta želim! Želim tebe za sebe, a opet se bojim da ću te izgubiti ako se posvađamo.", kaže.

"Pa normalno je da se ljudi svađaju, Bože moj. Jedna svađa ne znači da ćeš me izgubiti.", kažem, "Ali Ante, kako ne shvaćaš? Posesivna sam, ljubomorna sam, volim biti u centru tvoje pažnje...", priča a ja se smiješkam.

"Vjeruj mi, ja sam posesivniji. I dobit ćeš svu pažnju svijeta, uopće nije problem.", privučem je bliže k sebi, "Ja sam pre komplicirana za tebe.", uzdahne.

"Jesi, da.", poljubim je, a ona se popne na mene, "Ali ja sam još gori.", kažem, pa je nastavim ljubiti. ", "Nemoj samo otići.", promrmlja, pa mi skine majicu.

"Da odem od ovakve cure? Bio bih lud.", počnem joj ljubiti vrat, a ona tiho zastenje. "Ante, mobitel.", promrmlja i odmakne se malo od mene, mobitel mi vibrira u džepu.

"U 100 eura da je Filip.", izvadim mobitel iz džepa, pa se javim, "Molim?", "Pretpostavljam da sam opet nazvao u krivom trenutku."

"Jel ti to namjerno radiš?", uzdahnem, "Ne, brate, ne bi ja! Budite ti i Lara kod mene za sat vremena, ako je moguće.", "Bit ćemo, vidimo se.", kažem, pa prekinem poziv.

"Skidaj se, nemamo puno vremena.", kažem joj, a ona se počne smijati, "Brzo i grubo?", zagrize usnu.

"Jao, kako me znaš."