Paranoia | Ante Rebić |

21.

Ante Rebić

"A di je moje malo!?", igram se s Ro već sat vremena, i nikako da mi dosadi. "Hej!", Lucia uđe u stan, pa sjedne pored nas.

"Hej, gdje si bila? Nisi se javila.", kažem, jesam li ljut? Da. Ljubomoran? Definitivno. "Pa na poslu Ante, gdje bi bila.", preokrene očima, a ja uzdahnem.

"Jel bio Veki?", pitam, "Da, šišao se. Sutra je njegovom sinu rođendan, hoćemo ići?", pogleda me, pa uzme Ro u naručje i izljubi je.

"Može.", ajde da i to majmuna upoznam. I da mu objasnim neke stvari. "Nećeš raditi probleme?", pita me, "Neću.", valjda.

"Idem okupati sebe i Ro i na spavanje.", Lu se ustane s kauča, a ja kimnem, "Ja se idem nać s Filipom."

"Sada? Pa devet sati je.", zbunjeno me pogleda, "Ma treba me nešto.", slegnem ramenima, trebam ja njega.

"Kada ćeš se vratiti?", pita me, "Joj Lucia, ne znam.", preokrenem očima, a ona kimne i ode s Ro u kupaonicu. Pas mater, ljuta je.

"Luc, neću dugo.", ustanem se s kauča i pokucam na vrata kupaone, "Nemoj se ni vraćati.", promrmlja, a ja otvorim vrata.

"Šta si rekla?", tlak mi je momentalno skočio na 300, "Ne moraš se ni vraćati, ako se misliš ponašati kao idiot.", prostrijeli me pogledom.

"Ni neću.", promrmljam, pa zatvorim vrata kupaonice i navučem tenisice. "Tataaaa!", čujem Ro kako viče, i opsujem.

"Tiho, Ro.", Lu promrmlja, a ja izađem van iz stana. Pas mater.

************

"Prestani izigravat posesivnog kretena, jebem te u glavu tu glupu.", nakon što sam Filipu ispričao svađu, popizdio je.

"Ne mogu si pomoć, u pičku materinu.", uzdahnem, stvarno ne mogu, nakon Delije sam skroz poludio.

"I dobro ti je rekla, nemoj se ni vraćat kad si glup.", nastavlja Filip, "Dođeš nakon mjesec dana i ne provodiš vrijeme s njima, već samnom."

"Filip, znaš da samo s tobom mogu otvoreno pričati.", kažem, "Joj, ja ću da se ubijem.", promrmlja Filip, a ja se počnem smijati.

"Još ste budni?", izlazi trudnica iz sobe, sad smo pokojni, "Evo sad ću ja kući.", kažem.

"I vrijeme ti je, 1 ujutro je.", kaže Hana, a ja se počnem smijati. Sve više ju pucaju hormoni. Smijeh živi, jadan Fićo.

"Idi se ispričaj Lucii.", Filip kaže, a ja kimnem. Da, morat ću.

"Opet si zajebo?", ubaci se Hana, "A malo.", slegnem ramenima. "Tebi je jasno da ona neće nigdje? Mislim, žena je sama s djetetom već dugo, i otvorila je svoje srce tebi.", Hana, sve si u pravu. Ali ne mogu si pomoći.

"Nema meni pomoći.", kažem, pa se ustanem s kauča i protegnem se, "Laku noć ljudi."

"Pamet u glavu.", Filipe...

***********

Uđem u stan, a na kauču me čeka posteljina. Ajde, bar nešto. Ušetam u sobu i skinem odjeću sa sebe, pa se popnem na krevet i zagrlim Luciu.

"Na kauču ti je posteljina.", Jebiga, probao sam. "A daj Luc, hoću spavati s tobom." Poljubim je u vrat, a ona me odgurne od sebe. "Izađi van iz sobe.", Kako može biti tako hladna?

"Lu, molim te. Žao mi je što sam kreten.", Opet je zagrlim, a ona šuti. I šuti. Pojest ću se živ, ako nešto mrzim, onda je to njeno ignoriranje.

"Lucia, jebo mu pas mater!", Dreknem, popizdio sam. Ro počne plakati, a Lucia se okrene i pljusne. E, sad je dosta. Uhvatim je za lice, pa je zabijem u madrac, "To ti je prvi i zadnji put da si to napravila.", zarežim.

Nije ništa rekla, samo me blijedo gledala. A ja sam požalio iste sekunde. Odgurnula me od sebe, pa otišla u Dorinu sobu.

Prošao sam rukom kroz kosu, pa se ustao s kreveta i otvorio vrata Dorine sobe. I zatekao najgori prizor u životu.

Lucia, na podu, plače s Ro u naručju.

"Lu...", prošapćem...

"Idi kući, Ante. Dosta je bilo."