Paranoia | Ante Rebić |

18.

Ante Rebić

"Ro, dođi.", kažem, a Ro dotrči do mene i uhvati me za ruku. Trenutno je čuvam dok Lu radi.

"Ante, idem na tobogan!", kaže Ro, a ja se sjednem na klupu i izvadim mobitel iz džepa. "Hej.", Lara sjedne pored mene, a ja je pogledam, "Hej, Lara."

"Želim se ispričati za danas, glupo sam postupila.", uzdahne, "Oboje smo glupo postupili.", kažem, pa pogledom pratim Ro.

"Žao mi je što ti nisam bila dovoljno dobra.", kaže, "Lara nije u tome stvar, uopće. Bila si dovoljno dobra, samo nisi bila spremna na nešto ozbiljno. A ja nemam snage boriti se stalno za nekoga.", uzdahnem.

"Shvaćam.", Lara promrmlja, "Što te toliko privuklo kod Lucie i Dore?", pita, "Iskreno, ne znam. Povezao sam se s malom čim sam je prvi put vidio. Ne mogu ti  to opisati, valjda zato što sam oduvijek htio dijete. Ne znam. A Lucia je priča za sebe, ne mogu reći da mi se ne sviđa, ali vidjet ćemo još.", kažem.

"Razumijem. Sretno, Antiša.", Lara kaže, pa se ustane s klupe, "Lara, ne vraćaj se Zokiju. Nemoj bit glupa.", promrmljam, "Vidjet ćemo.", uzdahne. A budi onda glupa, mislim si.

"Ante, hladno mi je.", Ro mi utrči u zagrljaj, a ja je poljubim u obraz, "Idemo kući?", uzmem je u naručje i krenem prema autu, "Spava mi se.", zijevne, pa se nasloni na moje rame.

"Ajde, sada ćeš spavati.", podragam je po leđima i otključam auto. Srce moje malo.

**********

Lucia Nikolić

"Hej, ja stigla.", uđem u Antin stan i skinem tenesice, "Hej, Ro spava.", Ante se nasmiješi i ja kimnem, pa ušetam u boravak.

"Jesi imala puno posla?", Ante i ja sjednemo na kauč, "Joj, ne pitaj, sve me boli.", počnem se smijati. "Ro i ja smo bili u dućanu, pa u parku. Jela je malo kad smo došli doma.", kaže, "Super.", zijevnem pa se ispružim na kauču.

"Jao, želim ostati ovako zauvijek.", kažem i Ante se počne smijati, "Pa, ostanite spavati ovdje. Ali idi u sobu, nećeš se ovdje mučiti.", kaže.

"Baš bi i mogle, preumorna sam. I neću ići u sobu, i ti se moraš naspavati.", kažem, "Ne lupaj, idi u sobu.", kaže Ante.

"Ma neću.", zagrlim jastuk, "Lu, u sobu.", promrmlja, pa upali televizor. "Tiho.", prošapćem, pa zaklopim oči, "Lu, ajde.", promrmlja on opet. "Ne.", okrenem se na drugu stranu. Spavat ću obučena, briga me. Stvarno više nemam snage za ništa.

Nakon jedno 10 minuta, Ro je počela plakati. Otvorila sam oči, a Ante je već ustao, "Ja ću.", kaže, pa ode u sobu koju je uredio posebno za Ro.

"Tu je mama.", preda mi Ro, a ja je poljubim u obraz, "Ma što plače moja cura?", pitam je, "Falila si mi, mama.", čvrsto me zagrli, a Ante se počne smijati.

"Idite u sobuu.", kaže, a ja uzdahnem, "Idemo u sobu, popeo mi se na vrh glave.", kažem, a Ro se počne hihotati, ustanem s njom s kauča i odem u sobu. Spustim je na krevet, pa je pokrijem dekom.

"Možeš spavati u mojoj majci i trenirci.,", Ante mi preda stvari, a ja ga povučem u zagrljaj, "Hvala ti na svemu.", "Oho, ovo nisam očekivao.", čvrsto me stisne, pa me poljubi u obraz, "Nema na čemu.", malo se odmakne, a ja ga pogledam.

"Hoćeš da mi idemo na kauč? Premali je za tebe.", kažem, "E, idi spavati, inače ćemo se svađati.", poljubi me u čelo i ja kinnem. "Ne živčani.", nasmiješim se, pa legnem na krevet pored Ro.

"Laku noć, cure.", Ante ugasi svjetlo.

"Laku noć."

**********

Ustala sam se iz kreveta jer sam nenormalno žedna. Ušetala sam u kuhinju i natočila si vode, pa pogledala kroz prozor. Kiša pada kao luda. "Budna si?", Ante pita, a ja se trznem, "Jebote, prepade me. A zašto si ti budan?", pogledam na sat, tek je 6 ujutro.

"Ne mogu spavati.", promrmlja, "Prekratak ti je kauč, jel?", pitam, "Malo.", Ante se počne smijati. "Dođi u sobu, ajde. Krevet je dovoljno velik za sve nas.", kažem, a on se ustane s kauča i priđe mi bliže.

"Jedino ako ćeš ti biti u sredini.", podsmijehne se, "Ma nemoj, a zašto bi ja bila u sredini?", podignem obrvu. "Pa eto, jer ja tako želim.", zagrize usnu.

"Ostani ti na kauču.", počnem se smijati, "Ma ne može sad, već si me pozvala u krevet.", ode u sobu, a ja se i dalje smijem. Budala.

Na brzinu operem čašu, pa se vratim u sobu i legnem na krevet. "Eto te.", Ante me privuče bliže k sebi, pa me zagrli. "A zato ti želiš da ja budem u sredini.", promrmljam.

"Da.", prošapće, pa nas pokrije dekom. Plaši me to, što se u njegovom zagrljaju osjećam sigurno. I nema ni trunke napetosti, ni neugodnosti.

"Ovo sam trebao.", poljubi me u vrat, pa podraga Ro po glavi. "Zašto ovo radiš, hm?", pitam. Sve mi je ovo čudno. Ušao je tako brzo u naš život, još se nismo ni upoznali kako treba.

"Želim te grliti.", promrmlja, pa me čvrsto zagrli, "Dobro, dobro.", uzdahnem. "Čuvat ću vas, od svega.", kaže i ja kimnem.

"E, da mala nije tu.", Ante me uhvati za stražnjicu, a ja se lecnem, "Ma šta radiš, budalo?", maknem mu ruku, pa se počnem smijati.

Uhvati me za bradu, pa me okrene prema sebi i kratko me poljubi, "Laku noć, Lu."

"Laku noć.", promrmljam, šokirana.