Paranoia | Ante Rebić |

16.

Lucia Nikolić

"Jel ti teško s njom?", pita Ante dok ja perem suđe, "Bilo je prvih 2 godine, stalno je plakala. Ali sada je super.", kažem, "Ti nisi odavde, jelda?", pita.

"Ne, iz Zagreba sam. Preselila sam se ovdje s majkom, ocem i bratom prije 10 godina.", promrmljam, pa obrišem ruke i sjednem s njim za stol. "Od kud ti u našem životu? S čim smo te privukle?", pitam, jer se pojavio niotkuda.

"Ne znam, Luc. Ro mi je ukrala srce čim sam je prvi puta vidio, imam potrebu brinuti se o njoj.", slegne ramenima, "Čudno mi je sve to.", uzdahnem.

"Nisam tu, da vas povrijedim. Drage ste mi, stvarno.", pogleda Ro koja se igra u boravku i ima jedan predivan sjaj u očima. Očito priča istinu. "Kako je Lara?", upitam, žao mi je cure. Iako je ne znam, vidjela sam koliko je povrijeđena.

"Preboljet će ona, ne brini. Mi nismo jedno za drugo.", uzdahne i ja kimnem. "Pa, mogla se i ona družiti s nama.", kažem, Ante i ja ionako nemamo ništa, sve je na prijateljskoj bazi.

"Ma, bolje je ovako.", kaže, a ja se ustanem od stola, "Ro, idemo spavati?", pitam je i ona zijevne, pa kimne. Uzmem je u naručje i krenem prema sobi, "Brzo se vratim.", kažem Anti i on se nasmiješi.

Ante Rebić

"Dugo te nije bilo.", kažem čim Lucia uđe u boravak, "I ja sam malo zaspala.", počne se smijati.

"Imam osjećaj kao da te znam 100 godina.", kažem, "Baš sam ti htjela to reći, inače ne puštam strance u stan, a kamoli blizu dijeteta.", kaže, a ja se počnem smijati.

"Imaš krasno društvo, Filip i Hana su preslatki, a Andjelu inače znam. I Luku naravno, ali samo iz viđenja.", kaže, "Znaš Andju? Od kuda?", zašto mi Andja nije ništa rekla!?

"Išle smo skupa u razred kada sam se doselila.", nasmiješi se, ubit ću Andju, svega mi!, "Baš lijepo.", uzvratim osmijeh.

"Ništa, idem, kasno je.", ustanem se s kauča i Lucia kimne, "Bome da, laku noć Antiša.", nasmiješi se, pa ustane kako bi me ispratila.

"Inače, svi se nalazimo na kavi oko 9 u kafiću pored salona, pa ako želiš, dođi s Ro.", kažem.

"Joj, nebi se htjela gurati u društvo.", odmahne glavom, "Ne guraš se, dođi slobodno.", povučem je u zagrljaj, a ona se lecne. Uzdahnem, a ona napokon rukama obgrli moj vrat, i to čvrsto.

Treba me. Ne u ljubavnom smislu, nego treba nekog tko će biti ovdje za nju. Iako kaže da joj s Ro nije teško, ja znam da je.

Ne brini Luc, ovdje sam.

*************

"Hoće doć Luc?", pita Hana, Lucia joj se na kraju jako svidjela. Kao i Filipu, i to mi je neizmjerno drago. Važno mi je njihovo mišljenje. "Pa ne znam, valjda.", slegnem ramenima.

"Jutro!", Andja sjedne za stol, a ja je odmah primim na red, "Znaš Luciu, kozo jedna!", "Ajde bre, čekaj samo da naručim kafu.", promrmlja, a konobar već nosi kavu, boji se nadrkane Andje ujutro.

"Hvala, vidiš kako znaš.", zahvali se ona konobaru, pa me pogleda, "Nisam bila sigurna jel to ta Lucia, šta dramiš odma?", zapali ona cigaru.

"Pa pričaj mi o njoj! Reci sve što znaš.", zapalim i ja cigaru, "A šta da ti pričam? Slatka je cura, dobra.", slegne Andja ramenima, "Andja, ne seri i reci. I mene zanima.", uključi se i Filip u razgovor.

"Jao, ovako. Bile smo četvrti razred kada se doselila i naravno, to baš nije dobro prošlo. Maltretirale su je cure, baš jako. Ja sam si bila dobra s njom, jer mi je bila preslatka, kladim se da je i sada! Nakon par mjeseci, ispisala se iz škole i od tada je više nisam vidjela.", Andja uzdahne, a ja bi najradije istukao sve te cure koje su maltretirale Luciu.

"Jutro!", Lucia sramežljivo došeta do stola, a Andje se ustane i zagrli je, "Još uvijek si slatka.", kaže, a Lucia se počne smijati, "I ti si prekrasna."

"Sjedni, Lu.", Filip joj ponudi stolac, a meni Ro naravno sjedne u krilo, "Šta je?", pitam je, "Rano joj je.", Lu se počne smijati.

"Sunce malo, spavaš do podne isto kao i Dačo.", Andja je podraga po glavi. "David je presladak, gdje je?", pita Lu.

"Spava s tatom doma, nisu se htjeli ustati.", Andja se počne smijati.

"Vidim, već ste me prekrižili."