Pokus

9. dio

Navalio je na moje usne dok sam ruke držala na njegovom licu. Skroz nesvjesno, ugrizla sam ga prepuštajući mu se cijela.
S: Nisi mi rekla ono što si trebala.
Naslonila sam se na rame gledajući u njegov zainteresiran izraz lica.
A: Sutra ću možda kasnije doći doma.
Izgovorila sam potišteno, nadajući se da mu to ni na koji način neće smetati.
S: Nisi li u danas došla dovoljno jasno, a tek ti je prvi dan?
Ubila me nježnost ovog pitanja na koji nisam imala odgovor. Dogovor o slavlju dobitka posla sa kolegom ne mogu izreći već kako i zvuči.
A: Znam, oprosti, ali šefu nisam najmilija. Naime, idem na večeru s ekipom. Za dobrodošlicu.
Još jedna laž voljenoj osobi.
S: Puštam te, ali pod jednim uvjetom.
Obrva je napravila trzaj nagore iščekujući njegove iduće riječi.
A: O čemu se radi?
S: Rezervirao sam nam put. Nadam se da vašoj Savršenosti neće smetati izlet na Floridu.
Zjenice su poprimale sve veći oblik dok je mjesečina krasila naša lica.
A: Uz Vašu prisutnost, gospodine, pošla bih i u pakao.
Nasmijao se, a već u idućem trenutku završio nadamnom.
S: Hajde, ljepotice, ne pravi se luda. Spavaj.
Okrenuo se na drugu, prostraniju stranu kreveta te mi okrenuo leđa.
A: Vidi, vidi ga! Ljubi me, ljubi pa ode na spavanje!
S: Spavaj!
Zagrlila sam ga s leđa, a glavu položila na njegovo rame. Vlastiti umor svladao je tijelo pa sam automatski zatvorila oči. Još uvijek su mi u glavi zujale Christianove riječi od prvoga dana. Moram smisliti način kako da to kažem Sebastianu, a da ne ostanem bez njega.

Jutro

Malena budilica položena na noćnom stoliću upravo je zazvonila. Zora i njezin sjaj probijali su se kroz krem obojene zastore. Soba je bila okupana Sunčevom ranom svjetlošću. Jutarnji mir prekinuo je jak udarac iz kuhinje koji me natjerao da iskočim iz kreveta bez obzira.
Onako bosa istrčala sam iz sobe zaputivši se u kuhinju. Ondje me, ni više ni manje, zatekao Sebastian pred lokvom vruće kave, koja se s poda parila. Zbunjen jutarnju izraz lica krasio ga je još onako u pidžami bez majice. Okupan čudilom, zaželio mi je dobro jutro.
A: Pretpostavljam da je bila za mene.
Nasmijala sam se te ruke smjestila njemu oko struka dok je on i dalje zbunjen klimao glavom.
S: Dobro nam jutro.
Poljubila sam ga na brzinu te krenula u sobu kako bih se spremila za posao koji je, potpisujem, zahtjevan do bola. U pola spremanja prekinuo me poziv sa broja upisanog pod "Šef".
A: Dobro jutro, recite?
C: Gdje si?
A: Kako mislite gdje sam?
C: Imamo sastanak, a ti bi, kao moja tajnica, trebala biti sa mnom.
A: Niste mi to rekli, a ja ne čitam misli.
C: Ti si ta koja vodiš računa o mojim sastancima. Barem bi to trebala raditi, a kao što vidim, ne ispunjavaš to najbolje.
A: Ondje sam kroz pola sata, nemojte mi spremati ostavku.
C: Petnaest minuta.
Stala sam posred sobe te zatvorila oči uzdišući duboko.
A: U redu, petnaest minuta.
Poklopio je, a ja sam ubrzo navukla suknju jer je vrijeme samo po sebi najavljivalo vrućinu.
Istrčala sam iz sobe jureći po stanu.
Kožne salonke uz bordo suknju do malo iznad koljena i bijelu košulju slagale su se i više nego dobro.
Izlazeći iz stana pozdravila sam Sebastiana
Ulica je bila živa, a taman pločnik sijao je posebnom svjetlošću. Polirani krovovi auta sijali su pod zornim zrakama koje su značile sve dobro za ovaj dan. Dobro znana ulica pružala mi je nadu za skori dolazak na posao do kojega sam imala tek deset minuta vremena. Prometno raskrižje nije mi davalo sigurnost prelaska ulice pa sam samo nastavila ravno gdje je put bio duži.
Našla sam se pred zgradom koja je za mene značila samo kasni rad i doze istrošenih živaca.
Trčećim korakom ušla sam unutra, a gužva je bila još veća nego jučer. Udaran tjedan za ovakvu raju ljudi.
Lift je, kao i dan prije, bio zabukiran i nije bilo teoretske šanse da do ureda stignem na vrijeme. Suđeno mi je da kasnim i tu ne mogu ništa. Kućica iznad vrata lifta odbrojavala je katove dok je bila sve bliže mojem odredištu.
Vrata su se otvorila i maltene svi iz dizala izašli su na kat kojem pripadam.
Iz torbe sam izvadila ključeve te se zaputila do ureda, a onda čula dozivanje svojeg imena.
 E: Aleks!
Evan je provirio iza staklenih vrata pokušavajući dobiti moju pozornost.
A: Hej, kasnim već. Reci.
E: Vrijedi za danas?
A: Naravno! Bježim sad, šef nam je pun adrenalina danas.
Nabacio je osmijeh te se vratio unutra, a ja ni u drugom pokušaju nisam došla do svojeg ureda, nego me na vratima pokraj čekao Christian.
C: Pun adrenalina, dakako. Ulazi.
Moji su obrazi poprimili crveno rumenilo tako pokazujući providan osmijeh koje je skrivalo pa sam ušla u ured odmah nakon njega.
C: Sjedni ovdje.
Poslušno sam kimnula glavom te sjela na kožnu fotelju noge podbočivši potpeticama novih salonki.
A: Čime sam zaslužila ulazak u šefov ured?
Upitala sam sarkastično dok me odmjeravao pogledom.
C: Isto čime i otkaz, mlada damo.
Intenzitet u meni znatno se povećao čuvši njegovu rečenicu. Neće mi dati otkaz, barem ne sada.
C: Mada si bila dobra one noći pa bih te mogao zadržati.
Namrgodila sam facu te prebacila desnu nogu preko lijeve.
A: Treba li svaki naš razgovor sadržavati ovakve rečenice?
C: Znajući tvoje reakcije, treba.
Sklonila sam pogled s njega, vidjevši da otvara prvu ladicu iz koje je izvadio spisak friško isprintanih dokumenata.
C: Ovo mi sredi do večeras. Tvoj dragi kolega te oslobodio prevelikog posla, mada, da se lično mene pita, ostala bi sa mnom, pretrpana poslom.
A: Da se Vas pita, sve za mene bilo bi loše.
Usne je izvio u smiješak te mi predao papire na kojima se nalazio sadržaj bolan po moje oči.
C: Dobar posao ti želim, Aleksandra.
A: Također.
Distanca među nama dosezala je nivo bolnog sarkazma za sve učesnike u ovom poslu. Ne mislim da je normalna komunikacija s njime nemoguća, no da je ovo previše, jest.
Ne mogu se ponašati u skladu s njegovim pravilima kako bih zadovoljila njegov poslovni ego. Takve stvari nisu na meni, nego na njegovim odlukama i tako se ravnam.
Napokon, zaputila sam se prema svojem uredu. Spuštene rolete nisu dozvoljavale prolaz sunca nadolazećeg do mojeg staklenog zida. Podigla sam ih te me u istom trenutku oblila jaka svjetlost. Žute zrake jasno su mi davale do znanja da se ni u kom trenutku ne prepuštaju bezdanu, a ja sam to uzela k srcu.
Radni stolac na kotačiće nalazio se iza mene dok sam omamljeno gledala u grad obasjan nebeskim plavetnilom. Posao je zvao, no još me više omelo kucanje na staklena vrata ureda.
A: Da?
Prosiktala sam pomalo ljutito jer me netko ometa u trenutku.
S: Aleksandra, oprosti ako smetam, no htjela bih da nešto znaš.
Sjela sam na stolac pa uputila i nju da ne stoji na ulazu.
S: Ono što si jučer vidjela... to nisam ja. Mislim, ne želim da me shvatiš kao jednu od onih koja se samo baca muškarcima u krilo.
A: Jučer je tako izgledalo. Zašto bih mislila suprotno?
Frknula sam izbacivši ju iz takta, a nelagoda s njezine strane ovladala je prostorijom.
S: Ne mislim da ti se moram pravdati ili nešto, ali ne želim da stekneš loš dojam o meni. A i smatram da smo loše počele.
Rekavši ovo, uklonila je ono loše što sam u glavi imala u vezi nje, mada se općenito ne zamaram ni vlastitim mišljenjem, a kamoli tuđim.
A: Oprosti, jutro mi je počelo savršeno, al' me kompleksi od jučer žuljaju.
Osmjehnula se, a na licu joj se vidjelo da joj scenarij od jučer više ne leži na duši.
S: U redu, hvala. Vidim da imaš posla, otići ću.
I onda kada je bila na izlazu osjetila sam potrebu da joj se još jednom ispričam. Nije ona kriva što ja neke stvari ne shvaćam iz prve.
A: Sofija, oprosti još jednom ako sam bila gruba. Neću da o meni, kao prinovi, misliš nešto loše.
S: Očigledno je da mnogi od nas ne žele da se o njima misli loše.
Nasmijala sam se te kimnula glavom iako nisam shvatila što točno time želi reći.
S: Vidimo se.
A: Naravno, vidimo se.
Izašla je, a ja sam se, pod doživljajem našeg razgovora, odlučno obratila poslovnim predmetima pred sobom.
A: Pa, vrijeme je da vas sredimo!