Pokus

11. dio

.
.
Aleksandrina perspektiva
.
.
Gledao me pokušavajući izvući još koju uvredu, no s obzirom na količinu mojih živaca nisam imala snage.
C: Bitno da si prešla na "ti".
Namignuo mi je pa krenuo izaći, a meni je sinula odlična zamisao. Željan je zabave, no ja mu mogu pružiti samo nadu.
A: Stani!
S leđa sam ga okrenula prema sebi pa mu se približila na sigurnu udaljenost. Njegov je smiren dah osjetio na meni, no nisam napravila korak koji je očekivao. Ruke sam položila njemu na prsa pa zategnula crnu kravatu, koju je netom prije mene dirala druga djevojka.
Usne sam pridonijela njegovu uhu pa šapnula sasvim potiho.
A: Sad si spreman za sastanak.
Uzdah na kraju moje rečenice izazvao je čudnu reakciju kod njega. Savršena nelagoda vladala je tišinom, koja je opkolila cijeli ured još od onda kada je ušao.
Riječi mi nisu bile potrebne da znam kako razmišlja nakon ovoga. Pročistio je grlo te samo izašao. Bilo je lijepo ostaviti ga bez riječi, no znajući da će nešto krivo proiskriti iz ovoga, nisam išla dalje od šaputanja na uho. Nije mu trebalo dugo da se izgubi. Naime, slab je na djevojke dobrog stava. Nije ga lako pročitati, ali još bi mi jedna večer ovdje o njemu otkrila mnoge stvari.
Sjetivši se ručka s Evanom, požurila sam s poslom kojega je ostalo napretek. Nisam vidjela da je ikome dao ovoliko posla. Možda moja uloga tajnice ima prste u tome, no u ovoj količini to je previše. Zaboravila sam što sam si obećala; ne smijem mu se približiti na više od metar. Što zbog sebe, što zbog Sebastiana. Prije samo tri dana ležala bih s njime u krevetu i satima gledala filmove uz lagane obroke, a sada je kaos. Jedva da se vidimo. Ima i on svoj posao, ali znatno kraće od mene. Od jutra pa do mraka sam ovdje. Uključujući činjenicu da su dani duži. Ne mislim da ću još dugo ovako, potrebno mi je samo neko vrijeme da uhvatim tempo ovakvog života, sigurno će postati lakše.
Šuštanje papira balansirala sam s unutrašnjim monologom, sve dok kucanje staklenih vrata nije odjeknulo uredom.
A: Da?
Podigla sam pogled prema vratima gdje se nalazio Evan. Ušao je bez da sam mu rekla da to učini te sjeo na naslonjač nasuprot mene.
A: Što vas dovodi ovdje, gospodine?
E: Znatiželja.
Podigla sam obrve zanimajući se za njegov odgovor. Sunce se svako malo skrivalo tako mi uklanjajući čist pogled na njegovo obasjano lice. Kosa mu se zlatila pod zrakama dok je uska košulja davala dobar dojam njegovog isklesanog tijela.
A: Za što se to moj dragi kolega zanima?
Upitala sam s podsmijehom na usnama dok sam i dalje predmetavala papire, tu i tamo potpisujući.
E: Kako to da Christian svako malo dolazi kod tebe u ured?
Skupio je obrve škiljeći jer mu je Sunce udaralo u oči. Malen osmijeh na njegovu licu izazvao je rupice na obrazima.
A: Da mu popravim kravatu.
Izvalila sam i ne promišljajući što ću reći, a iskren smijeh odjeknuo je odbijajući se o zidove.
A: Hej, ja sam ozbiljna!
Povikala sam papire držeći u rukama.
Dlanovima sam pljesnula po nogama i pogledala u stranu.
A: Vidjet ćeš ti, ne zezaj se tako!
Zaprijetila sam mu prstom dok mi je osmijeh na licu igrao mijenjajući se svako malo.
E: Hoću, kako ne.
Naše je smijanje i zezanje prekinuo Christian, koji nas je ozbiljno gledao naslonjen na okvir vrata. Šutjeli smo na trenutke, a onda, Evan i ja smo se pogledali pa prasnuli u smijeh.
E: Baš smo pričali o tebi, prijatelju.
Uputila sam mu ljutit pogled što nas je odao baš onda kada to nije trebao.
C: Drago mi je da me radnici vole. Sad se primite posla mislite li na večeru zajedno.
Rekao je hladno gledajući mi u oči cijelo vrijeme. Nije me dotakla njegova hladnoća, više mi je ličila na ljubomoru, no tko sam ja da iznosim takve zaključke. Pokupili smo se svaki za svoj stol pa nastavili s poslom jer ni jednom od nas ne trebaju problemi s njime. Mada, da netko i bude u problemu, to bih bila ja.