Pokus

12. dio

S obzirom na kaos koji se ovdje nalazi, vezan za sastanke i predstavljanja, imala sam posla s obavljanjem Christianovih dužnosti. Bolje rečeno, vodila sam računa o svemu. Što od sastanaka s važnim suradnicima, pa do obične popodnevne kave. Oslanjao se i iskorištavao koliko je to maksimalno moguće. Cijeli sam dan bila u pogonu za njime i poslom. Baš onda kada mi je trebala pauza do toaleta, zvonio je mobitel s pozivom vezanim za nove kompanije. U svakom slučaju, nisam stala cijeli dan.
I nakon svega, sjela sam u stolac okrenuvši se prema gradu. Najdivniji pogled na svijetu, potpisujem. Svako novo upaljeno svjetlo značilo je neki novi početak. Otvorila sam prozor, a ruke stavila pod bradu skoro zatvorivši oči. Uz sve lijepo i normalno što mi je danju dogodi, ne utiče na mene noću. Mislim, da nema Sebastiana kraj mene zasigurno bih proplakala pola noći. Ako ne i cijelu. Ne mogu kontrolirati sebe. Mogu reći da se psihički još nekako i držim, ali ono što me ubija jest nedavna smrt moje sestre, kao prvo. Prevarila sam zaručnika sasvim nesvjesno, žestoka svađa s bratom. Naime, nismo se odonda čuli 3 godine, a u tom periodu nije se dogodilo ništa dobro. Razumijem da nikome život nije bajan i lagan, ima i gorih slučajeva od mene, ali jedna sam od osoba koje jednostavno osjete to nešto u sebi i slomi ih. U stanju sam plakati noćima, ali nemam snage za to. Bezdan mi je bio najbolji prijatelj, i tako godinama. Kao mala znala sam biti u onom povučenom društvu gdje smo otvoreni jedni prema drugima, no ostatak djece bili bi sasvim izvan našeg dometa. Naravno, mi da smo htjeli, družili bi se s kime god, ali ponekad nam ne paše sva okolina. Sumnjam da bi nam bilo bolje da smo u društvu gdje se svi zabavljaju, a ja se moram tome prilagođavati. Nijedna mi prilagodba u životu nije bila lagana. Nakon smrti sestre, obitelj se raspala. Svađa s bratom najteže mi je pala, više nego s roditeljima. Oni su u Europi i mislim da je tako najbolje. Otići mi nije teško palo, no nisam mislila nastaviti živjeti ovdje. New York se za mene pokazao kao divan i poslovan grad. Oduvijek sam voljela politiku. I bez obzira na ostale, težila sam tomu da budem političarka. Zanimala me kao psihička aktivnost, a dobro bi mi došla za vježbu živaca, no to se nije ispunilo. Kao novinarka bih se ovdje teško probila. Mada, uz nekoliko intervjua i pokazivanja zanimanja za to, primila bi me barem jedna od firmi.
I kao i uvijek, moj razgovor sa sobom završava nečijim prekidanjem. Ovoga puta, to se dogodilo čuvši kucanje. Okrenula sam se na stolcu pa izustila jedno "Slobodno".
Podigla sam pogled prema vratima, a njima se nalazio Evan, fino uređen s rukama u džepovima.
A: O, ti si.
Osmjehnuo se pa mi prišao tako da je stajao iza mene.
E: Gledam te dobrih deset minuta i nisi ni trepnula od kad si se okrenula prema prozoru.
Uzdahnula sam na ono što je primijetio, a još više na to što me gledao. Vjerojatno je znao o čemu se radi. Bio je prisutan onaj dan kada sam izašla iz kuće gdje radi.
A: Pa što?
Napravila sam se glupa upitavši ga ovo. Samo me zanimalo što će i kako reći.
E: Znamo se kratko, al' takav si pogled imala i onaj dan, Aleksandra.
Zatvorila sam oči, a njegove su ruke pronašle mjesto meni na ramenima. Još mi nije jasno kako me za tako kratko vrijeme shvatio kao ranjenu osobu. Mogu reći da me zavolio jednako kao ja njega.
A: Jesi li ikada prevario?
Upitala sam, pogled preusmjerivši prema njemu, isto tako okrenuvši glavu.
Oči su mu titrale dok je ljutit pogled bljesnuo njegovim licem.
A: I tišinom si puno rekao.
Pogledala sam u pod razmišljajući koliko je istine rekao u jednoj rečenici. Zar sam stvarno toliko očita?
E: Ustaj.
Okrenuo je stolac prema sebi, a ja svoju tugu nisam mogla sakriti samo tako. Pred njime to ni ne moram, razumije me i to je jedino što je bitno za moje povjerenje.
A: Imam još posla i...
E: Nemaš. Idemo.
Primio me za ruku pa me tako natjerao da se ustanem. Podigla sam pogled tako za seže njemu do očiju, a kako bih izbjegla sva propitkivanja, vratila sam ga na pod.
Izašli smo iz ureda, no meni vrag nije dao mira da šutim pa sam ga jednostavno morala pitati gdje idemo.
A: Evane, kuda ćemo?
Nije mi odgovorio, već je uzeo moju kožnu jaknu s vješalice te hodnikom nastavio do lifta.
U jednu mi ruku ništa od ovoga nije bilo jasno, no sjetivši se srednje škole i kako su drugi bježali sa sata, ovo je bila bajka. Prepustila sam mu se pa makar me odveo u smrt.
E: Idemo na preranu večeru.
Pogledala sam na ručni sat i vidjela da je tek 15 sati. Trebala bih ovdje biti do šest. Što će Christian reći.
Tek što sam ga spomenula u sebi, pojavio se pred nama odmjerivši nas oboje.
C: Kuda ste to krenuli.
Vidjela sam bijes na Evanovu licu, a vilica samo što mu nije pukla koliko ju je stezao od gorčine osjećaja u sebi.
A: Na zrak.
Pogled sam usmjerila na njega koji ga je cijelo vrijeme imao ma meni. Mogla sam izmisliti i bolju laž, no u ovoj mi situaciji ništa nije padalo na pamet.
E: Idemo na ručak. Samo Aleksandra i ja.
Opustio je stisak na mojoj ruci te svoju premjestio meni na leđa. Još su mi u glavi odzvanjale zadnje četiri riječi. Njih je posebno naglasio, a što je time htio postići, ne znam.
C: Aleksandra ima posla, koliko ja znam.
Ruke je smjestio u džepove, a pogled meni na oči. Moj je ponovno završio na podu. Nisam mogla trpiti količinu karaktera i nelagode koja se tu miješala.
E: Imala je posla i one večeri kad si ju imao za sebe pa te ništa nije spriječilo da ju ometeš u životu. Ostavi ju na miru.
Drsko mu je odgovorio što ga je automatski ukopalo u mjestu, a mi smo u već idućih nekoliko trenutaka završili u liftu.
A: Nisi trebao ovo napraviti.
Hvatala sam njegov pogled, koji se nalazio znatno više od mojeg.
E: Da nisam trebao, ne bih. Neće se prema tebi ponašati kao đubre pa makar to značilo otkaz za oboje.
Rekao je obi sasvim odlučno u sebe. Nikada mi se nije činio kao muškarac koji bi ovo rekao šefu kojeg smatra prijateljem, no prevarila sam se u mnogo toga. Bio je više od mojeg kolege i prijatelja.