Pokus

17. dio

E: Vodim te kući.
Odlučno je rekao dolazeći do zraka. Razumljivo je da je ovo stresno, no količina alkohola u meni traži veći kaos i nered. Nešto što će me ubiti u doslovnom smislu te riječi.
A: Idemo kod mene. Sebastiana i ovako nema.
Slegnula sam ramenima pokazujući svoju zainteresiranost za njega. On bi, kao pravi muškarac, trebao sada brinuti o meni. To od njega i očekujem. Zaobilazno gledajući na činjenicu da smo ipak samo kolege, u ovom stanju od njega očekujem čuda. Iako je pripit, odlučan je u namjeri da me vodi kući i tu nema dileme. Znači, shvatili ste što sam rekla? Odlučan je i tu stavljam točku. Poput kakvog viteza. Znaju što u kojoj situaciji trebaju, a ego i inat su im veći od svog svemira. Ne kažem ja, mogu žene tjerati inat koliko žele, no i dalje postoje oni muškarci sposobni za sve, pa čak i za to. I tako, gledajući na ovu situaciju, zaglavio je sa mnom još večeras. Pitanje hoće li me sutra htjeti pogledati. Nekako sam se nadala da ćemo ići dalje od samo ljubljenja u higijenski usranom toaletu, no bolje išta nego ništa. Naravno, možda ste primijetili. Jedna sam od onih osoba koje će i sa najstarijom izrekom zazvučati dobro. Imam to nešto da, kad citiram, mogu doprijeti do ljudi. Budim to nešto, a taj osjećaj prije nisam voljela. Nisam oduvijek ni bila ovakva. Sa prvim dečkom bila sam samo djevojka. Djevojka plašljiva života i svega što je za nas kao djevojke, ženski rod, neprimjereno. Sebastian mi je žestoko otvorio oči. Sa njime sam napokon doživjela svijet kakav on zaista jest. Naizgled je drag i dobar muškarac. Kako sam do sada opisivala, mogli ste pomisliti da je mlakonja, a to zasigurno nije. On je ᵒⁿᵃʲ tip muškarca. Onaj specifičan. Ima osobina više nego Kineski zid kamenih ploča. Može biti ozbiljan, drag, ogorčen, otresit, ljubomoran, osvetoljubiv, inatljiv pa čak se katkad ponaša kao malo dijete. Najozbiljnije je poseban. Prvi muškarac koji me nevjerojatno omamio. Kao prvo, izgled. Rastopila sam prvi put ga vidjevši. A onda, njegov stav, karakter, pristup interesu... onda sam bila neodljubiva.
Znate kada vas netko naprosto omami? Onda kada ne postoji ništa drugo, već samo osoba koju vidite prvi put, a možete zamisliti vas u budućnosti. Tako je, barem u mojem slučaju, Sebastian zavolio mene. Malo kemije nije bilo naodmet. Naprotiv, promijenili smo jedno drugo. Zanimljivo je kako me nije uklonio iz života nakon svih ljubomornih ispada. Kada sam shvatila da za to nema potrebe, kada sam shvatila da želi samo mene iako je mogao birati, prestala sam i pribrala se.
Znate što je još zanimljivije od toga? Ne? Pa, reći ću vam. Ja, zaručena djevojka, koja se do prije desetak minuta ljubila s kolegom u toaletu, pijana do daske, razmišljam o zaručniku, koji se na mene ljuti jer nisam s njime na večeri. Eto. Dugačka rečenica, petnaest zareza, malo boli, istine i pakao. Osobno znam kakav je okus pakla, do neke mjere. Mogu ispasti budala kad mi se to prohtije, a draga sam kad to želim. Ja, da sam htjela, otišla bih odavde već odavno. Ali, vi i sami znate razloge zašto sam ostala.
Evanu nije trebalo dugo da me razumije. Jer, znate, kada neku osobu pročitate, upoznate njezin životopis i to vas privuče, sila univerzuma vam je potrebna da ju jednostavno maknete iz života. Tipa, ja nisam upoznala Evana gledajući ga u oči, već po pokretima. Oni puno opisuju. Kao u onim filmovima gdje su muškarci Čitaj-Mi-S-Usana, ako me shvaćate.
Vratila sam misli malo unazad pa se sjetila da Evan i dalje sjedi pored mene pokušavajući dobiti moju pažnju već nekoliko minuta. I vidite. Takvih muškaraca danas nema mnogo. Većina bi bila nezainteresirana. No, naravno, ja općenito mislim na sve i svašta pa to potraje. Ali, neke osobe jednostavno imaju strpljenja i za mene i moje neokončane misli, kojih, zasigurno, ima više nego što to itko misli.
I, ne, ovoga me puta u razmišljanju nije prekinula fizički prisutna osoba, već poziv. Nagađajte tko me zove, nije teško.
Znate onaj osjećaj, kao da hodate po tankom ledu i nema vam bijega, nego samo čekate da propadnete u vodu koja vam ledi krv u žilama?
Takva vrsta osjećaja trenutno je u meni. Ako ste se kojim slučajem zapitali tko me zove, znat ćete i razlog mojeg psihičkog stanja. Čudno kako mogu ovako razmišljati s obzirom na udio sve težine opće usranog alkohola u meni. U mobitel i ime sam gledala kao hipnotizirana. Jedina stvar koja mi je trenutno privlačila svu potrebnu pozornost bio je nemiran uređaj ispred mene što ispušta zvukove moje najdraže pjesme. Za preokret je potrebna sekunda ili dvije, u ovom slučaju tri. Evanova živčanoća izazvala je moju skoru smrt. Ne sumnjam da ću biti kažnjena za ovo, barem na neki način.
Jedno glasno "Halo" prodrmalo mi je paraliziran mozak pa zadobilo i ono malo pažnje. Sunce je bilo vani još toliko da odbljesak mobitela završi meni u očima. Ne krivite mene, nisam se ja javila. O malenom upravljaču upravo je ovisio moj život. Ili, da se bolje izrazim, o Evanu. Nisam mislila da će reći išta što bi Sebastianu bilo sumnjivo, ali spiker je odao tajne malenog zvučnika mobitela.
S: Aleksandra?
Je li vam kojim slučajem poznat osjećaj neodlučnosti i straha u isto vrijeme? Ako nije, blago vama. Jer, ovo što ja doživljavam jest ništa drugo nego kaos. I, usudila sam se učiniti poziv koji bi kasnije mogao izazvati svađu većeg nivoa. Da se razumijemo, Sebastian i ja smo se do sad posvađali samo oko računa, tko će pokupiti njegovu nećakinju iz vrtića i ima li još mlijeka kod kuće. Ovo će za mene biti novo iskustvo. Za njega neću planirati kao i za sve.
Da se mi vratimo na moj nepromišljen potez. Jedan klik i veza se prekinula. Sve bi to bilo u redu kada ne bismo uključivali činjenicu da sam vezu prekinula upravo ja. O razočarenju ćemo kasnije, sada bi mi prijala litra hladne vode. Mislim da svi znamo kako je kada se dobro nakašljemo pa nam je grlo suho kao barut. Onda nam paše voda i samo voda. E, tako je meni sada. Samo što su trgovine zasigurno zatvorene. Barem većina.
Ali, ovo je New York, ovdje se radi do zore pa na dale. Tehnički, radi se non stop.
Tako sam ja, kao dijete, mislila da tete blagajnice ne idu kući. To jest, da spavaju u dućanu. Zato sam odlučila da ću biti prodavačica i jesti slatkiše dan i noć. Moja se dječja odluka, naravno, nije ispunila. Svijet mi se, kada sam odrasla, činio drugačijim. Kao što je kod leptira. U čahuri su misleći da su njihov život i vječno puzanje gotovi, a nakon dužeg sna postanu najljepša mala bića životinjskog carstva. Tako je i s ljudima. Uspavamo se u namjeri da se odmorimo, a idućeg smo dana samo sve stariji i odrasliji. Iskusniji smo u životu ako ga kroz vrijeme gledamo drugačijim očima. Stvarnim očima.