Pokus

14. dio

A: Evane, pusti me van!
Glas mi je pucao, što od straha što od same situacije. Primio je volan, a glavu nagnuo unazad. Imam osjećaj kao da gledam drugu osobu. Oči su mu titrale posebnom tamom, a zjenice se širile. Izgledao je zabrinuto. Zabrinuto onako kako samo pravi muškarac može biti zabrinut. Bijes na njegovu licu je popustio tek onoliko koliko sam ja to vidjela. Nisam si dupustila ovakvu tišinu s njime pa sam jednostavno postavila pitanje.
A: Jesi dobro? Je l' nešto bilo?
Namjestila sam se tako da ga vidim savršeno dobro. Ako će biti ovako tajanstven, ne mogu komunicirati s njime.
A: Evane, ako ima neki probl...
E: Nema problema! Samo...!
Uzviknuo je na moje jedva izgovorene riječi, a mene su trnci prošli od njegovog urlanja.
E: Samo idemo.
Okrenuo je ključ dok se motor auta oglasio javljajući paljbu. Ne znam gdje točno idemo, no ne sumnjam je neko dobro mjesto. Kako će naš trenutan odnos izgledati, ne znam. Prvenstveno zbog ovoga što se dogodilo malo prije. Ne znam što nam je došlo. Nama oboma. Možda se nismo razumjeli u naumima, ali bilo je meni strano i tu stavljam točku. Ne mislim da se nešto pokvarilo među nama, već me samo zanima kako stojimo. Stoga sam ga, prekinuvši šutnju, upitala logično pitanje.
A: Gdje to idemo na ručak?
Ton mog glasa proizvela sam što simpatičnije da ne mi primijetio moj nemir. Ne želim pokvariti odnose s njime. Ako ništa, barem zato jer je jedini koji me gleda kao osobu iz privatnog života i kad smo u uredima.
Izdahnuo je pogledavši me na tren te razdvojio usne kako bih dobila odgovor.
E: Voliš kinesku?
Promeškoljila sam lice pa  odlučila da ću mu biti iskrena.
A: Zapravo, nikad nisam jela kinesku hranu.
Osmijeh na njegovu licu izmamio ga je i meni. Jedan simpatičan razgovor i riješen problem.
E: Onda idemo u Hakkasan. Jedan od najboljih u gradu.
Imala sam osjećaj da sam već negdje čula taj naziv, no nisam progovarala o tome. Ponekad imam sjećanja čiji se događaji nikad nisu dogodili. Ne znam je li to moguće, no često je i uznemirava me. Nije baš normalno misliti i sjećati se stvari koje vam se nikad nisu dogodile.
Otvorila sam prozor kako bi gradski zvuk i miris benzina doprijeli do mene. Nisam sigurna koliki je postotak takvih ljudi, no volim miris benzina. Jedna sam od tih osoba kojima to jednostavno ne smeta. Moji su se roditelji uvijek zezali da ću jednog dana raditi na pumpi jer sam kao dijete bila opsjednuta svakakvim mirisima. Jedan od omiljenih mi je i miris kiše. Jednostavno kada se zvuk udarca kapljice o beton i taj svjež okus spoje, to postane čarobno. Savršena atmosfera za razmišljanje. Kad smo kod razmišljanja, mene je ih mojih dubokih misli teško 'probuditi'. Uvijek mi je trebalo vraćanje u realnost. Često se izgubim pa ne čujem nikoga i ništa oko sebe i stvarno volim taj osjećaj. Uvijek bi mi trebalo nečije provlačenje pozornosti kako bih shvatila da je nekome potrebna moja pažnja. I kao i inače, ovoga je puta trebala Evanu.
E: Prestani toliko razmišljati. Kako da komuniciram s tobom tako?
Nevin mi se smješak našao na licu te sam samo slegnula ramenima. U pravu je. Kako da itko komunicira sa mnom tako. Ponekad mislim da ljudima idem na živce s tolikom količinom misli koje se stotinu puta na dan nađu u mojoj glavi skroz nepozvane.
A: Volim razmišljati. To me čini sigurnijom.
Odlučno sam mu odvratila pogled premjestivši na njega. Volim ugodnu tišinu i dobre osobe. Evana ne znam baš dobro, no za sad, volim njegovo društvo.