Prošlo je par dana a Hailee i dalje nije mogla shvatiti zašto je Justin Cox dao novac njenim prijateljima. Novac za nju. Osobu koju nije vidjeo nikada u životu. Nije moguće da je neko toliko dobar. Bar Hailee nije vjerovala u to.
Ne želeći više razmišljati o stvarima koje trenutno nisu relevantne, ustala je i počela oblačiti odjeću, pravu odjeću koju nije obukla već par dana koliko leži u krevetu. Nakon toga je krenula prema skladištu kako bi barem gledala treninge da ne zaostaje previše u koreografijama i svim idejama, generalno.
"Gospođice Hailee!" Začula je glas svog stanodavca, pa ga onda i vidjela kako se približava ulazu zgrade iz suprotnog pravca. Zastala je i sačekala pedesetogodišnjeg čovjeka da priđe bliže.
"Dobro jutro, gospodine Smith." Ljubazno reče uz smiješak na licu.
"Jutro. Drago mi je da sam vas pronašao. Bojim se da imam neke loše vijesti." Rekao je glasom u kojem se suosjećajnost i simpatija mogla primjetiti izdaleka.
"Recite, slobodno."
"Nažalost, kada su dolazili majstori za popravke kod vas i još par ljudi u zgradi vidjeli su u kakvom je stanju i prijavili to. Država sada želi da otkupi i sruši zgradu kako bi mogli praviti novi kompleks." Čovjek joj je objasnio.
"Ka..kako srušiti? Gdje ćemo mi da..Ne mogu to učiniti." Djevojka zbunjeno odgovori, pokušavajući procesirati ove informacije.
"Mogu. Zgrada nikada nije bila u mom potpunom vlasništvu i ostali dioničari se potpuno slažu sa time, izvući će dosta novca. Mada, rekli su da će navodno pokušati da vas smjeste u drugu zgradu po istoj cijeni ali ne bi baš na to računao. Stvarno mi je žao, da se mene pita to se nikada ne bi desilo."
"Nemojte se vi ispričavati, vi ništa niste uradili. Svakako, hvala vam. Do kada moramo napustiti stanove?" Djevojka upita i rukom prođe kroz gustu, smeđu kosu.
"Do kraja ove sedmice."
Danas je bio četvrtak. Imala je tri dana da nađe novi stan i useli se u njega. Najednom je osjetila neku mučninu u želucu i imala je osjećaj da će da povrati svoj doručak svakog trena. Ali samo je klimnula glavom i okrenula se prema ulici.
Nije bila ni svjesna svog hoda niti boli u nozi. Samo je razmišljala o tome kako je upravo izgubila dom, ili bar najbližu stvar domu. Pa bar nije platila popravke koji su do pola bili obavljeni. Možda ovo i nije tako loše, tješila se. U protivnom nikada nebi ni napustila tu rupu u kojoj je bila.
Imala je nešto ušteđenog novca a i vidjela je da u blizini traže konobaricu u malom kafeu. Mogla bi pokušati dobiti pravi posao gdje bi imala sigurna primanja koja bi barem mogla otplatiti mjesečnu stanarinu.
Odlučila je da neće dozvoliti da je ovo uspori i dodatno iznervira već da će pronaći način. Otišla je od kuće sa 14 godina i preživjela sve do sada, zašto bi ova situacija trebala biti imalo teža? Prešla je ulicu i uputila se prema kafiću. Nije joj dugo trebalo. Na vratima je i dalje bio letak na kojem je pisalo da traže zaposlenike, tako da je imala šanse.
Ušla je u crvenu zgradu i vidjela da je interijer prilično dobro urađen, za razliku od eksterijera. Razgledala je okolo još par puta i onda otišla do pulta.
"Izvolite, kako vam mogu pomoći?" Ljubazna žena srednjih godina, sa širokim osmijehom na licu je upita.
"Ja..Um, vidjela sam letak da tražite konobaricu, pa sam.. Ovaj, treba mi posao i iako nemam iskustva u ovome, sigurna sam da bi mogla.." Zbunjeno je pričala. Nikada nije išla na interviju za posao. Ona nije znala kako ovo funkcioniše.
YOU ARE READING
C.O.P.
Fanfiction"U meni nije ostalo mnogo, moram te imati. Cijeli svijet mi se može smijati ali to mi je beznačajno. Moja duša zahtjeva tebe i, ili će te dobiti ili se smrtonosno osvetiti." "Ti nisi normalan. Ali činjenica da sam se ja zaljubila u opsesivnu osobu m...
