Poziv.

On.

Kako sam mogla sebi da dopustim da me osvoji glupan kao što je on..
Nisam ih se đaba bojala kad sam bila mala, trebalo mi je već tad biti jasno da ustvari nisu heroji kakvim se predstavljaju i da ima onih koji bi zarad svog zadovoljstva povrijedili druge..
Al nek ga nosi đavo, ne mogu da ga proklinjem iako je zaslužio, ne mogu, previše mi je bilo lijepo..
Koliko su me samo zaboljele riječi koje mi je rekao, nisam mogla da vjerujem da mi to govori osoba koja je bila uz mene kad mi je bilo najgore, koja me spasila od smrti..
Kao da je neko ušao u njega i rekao mi sve ono..
Izašla sam iz njegovog stana u šoku i u suzama, srušila sam se i sve mi se smračilo..
Odjednom sam se probudila u bolnici, opet..
Zašto me povrijeđuju svi koje volim, prvo Amel, on me pokušao ubiti, sada on, čovjek kojem sam bila spremna dati sve, povrijedio me više već iko..
Jedna mi je suza kradom skliznula niz obraz kada je ušao doktor.

- Kako se osjećate ?
- Dobro sam..
- Moramo vam uraditi pretrage da vidimo zbog čega ste se onesvijestili.

Iako sam znala zbog čega, doktor nije osoba kojoj bih to rekla, neka radi što misli da je potrebno.

-Ovdje morate prenočiti, bit će te otupštani za dva dana.

Kimnem glavom i doktor izađe.
Prihvatam i to da provedem dva dana ovdje, samo da više ne vidim onog gada.

Bilo je jako dosadno pa sam ustala da se prošećem.
Izašla sam u hodnik, nije bilo nikoga, veće je bilo kasno.
Iz susjednih soba se čuo žamor glasova i poneki osmijeh..
Vrata jedne sobe su bila otvorena, tamo je ležala jedna starica, neki muškarac je sjedio pored nje..iz dosade sam ušla da se pozdravim jer je starica izgledala jako drago..
Pokucala sam i usne razvukla u osmijeh, oboje su se okrenuli.
Ostala sam iznenađena kad sam vidjela Ninu, dečka na kojeg sam nelatila u klubu..

- Alisa. - naglo je skočio kad me vidio.
- Smetam li ?
Šetala sam..
- Od kud ti ovdje, jesi li dobro ?
- Duga priča ?
Gledala sam sa osmijehom u ženu na krevetu, koja je sve samo nije bolesna i tako dala do znanja da želim da me upozna s njom.
- Moja nana Lila.
- Alisa. - rekoh, i za čudo osmijeh mi ne silazi sa lica.
- Kako si ti slatko dijete. - reće mi ova draga žena, i podiže se iz kreveta.
- Postidili ste me gospođo.

Pogledam u Ninu, a on mi pogledom govori da izađemo vani. Kimnem.

- Dušo, idem sa Alisom malo vani, brzo ćemo. - pozdravimo nanu i izađemo.

- Šta ti se desilo ?
- Nije bitno.
Nisam se nadala da ću te sresti ovdje..
- Došao sam u posjetu..

Pričali smo dok nas nije dežurni doktor opomenuo da moramo unutra, a kako Nino nije pacijent on se morao vratiti, pozdravili smo se, ja sam ušla unutra a on je otišao.

Čim sam se svalila na svoj krevet zaspala sam.
Svanulo je brzo, i doktori su krenuli u vizitu.
Brzo je završio i ja sam otišla da obavim sve potrebno kako bi izvršili pretragu..
Vratila sam se u sobu i legla, željela sam da taj dan odmaram..
Zatvorim oči i zatim čujem otvaranje i zatvarnje vrata, zatim korake..
I dobro, savršeno poznati glas kako me doziva.
Ukočim se na mjestu, ali otvorim oči.
On, čovjek koje me povrijedio stajao je pored mene.
Mrko ga pogledam.

- Izađi. - kažem i okrenem glavu.

Insistirao je da pričam s njim..

- Kako si ?
- Izađi rekla sam.
- Molim te, samo želim da znam da si dobro.
- O tome si trebao razmišljati prije nego što si me povrijedio..

Rekla sam mu takve stvari, za koje nikada nisam mislila da ću mu reći.
Duša me boljela što mu ovo govorim ali nije bolje ni zaslužio.
I kad sam vidjela suzu kako mu klizi niz obraz, tad sam se raspala, samo što to on nije vidio..jer sam se raspala u sebi.