Opet smo prenoćili ispred televizije gledajući film. Osjećao sam se neopisivo mirno i sretno. Odavno nisam bio u ženskom društvu, a one koje srećem po klubovima nisu za ovo, nisu za gledanje filma u dvoje i nipošto nisu za spavanje na mom ramenu. Ali mi nikako nije jasno zašto još ništa nisam pokušao.. Da nije lijepa, to nije istina, samo jednostavno nemam želju da nju povrijedim.. Opet je spustila glavu na moje rame kako bi spavala, nije mi smetalo, nego sam i ja zaspao tu s njom. Sutradan opet ista situacija, nije je bilo. Ovaj put je stvarno otišla i to mi je pokvarilo čitav dan, ali bar znam gdje živi pa mogu da odem i vidim je kad god poželim. Bio sam tužan što je otišla. S kime ću sad da gledam filmove? Sinoć nismo puno ni pričali, a ja sam tu i tamo pogledavao u nju, uživala je u filmu, na omiljenim scenama se smješila a i ja sam gledajući u nju.. Nekim osoba stvarno malo treba da budu sretni..
Ustao sam do kuhinje da nešto pojedem prije već što krenem u stanicu, jer mi danas završava godišnji, što je dobra stvar, manje ću misliti na sve ovo. Na stolu sam pored kutije mojih omiljenih kolačića uočio ceduljicu.
"Hvala ti za sve."
Dugo sam gledao u papirić u rukama. Nije pisalo da se bar nada da ćemo se opet vidjeti..nije pisalo ništa osim onog da se zahvaljuje. A šta sam drugo mogao očekivati?
Uzeo sam par kolačića, sad mi se nije dalo ni jesti. Izašao sam vani i otišao u stanicu. Tamo me dočekao veseo Harun.
- Šta je s tobom danas ?
- Imam iznenađenjeee!
- Da čujem!
Ne očekujući ništa posebno sjeo sam.
- Dolazila je ona djevojka..
- Ko?
- Alisa.. - nasmija se folirantski.
- Šta je htjela?
- Samo se zahvalila i pozdravila te..
- Aha. - odgovorio sam kratko i ustao da natočim sebi kafu iz aparata.
Danas ne bi bilo dobro da se vidimo.. Pusti ću je nekoliko dana, onda ću je posjetiti..
Nekoliko dana poslije.
Nakon burne noći nisam znao sutradan gdje se nalazim. Noć nikad nije bila gora, poziva je bilo sa svih strana.. Došao sam kući i odmah se svalio na krevet, kako sam zaspao tako sam se i probudio. Odlučio sam da ću je danas ići posjetiti. Poželio sam je, stvarno jesam. Ustao sam i odšetao do kuhinje po kafu. Nazvao sam Haruna da kažem da idem njoj i da ću kasniti..
- Ne možeš danas, imamo problem!
- Probleme odgodi za dva sata.
- Azure, onaj njen..
- Vidimo se kasnije.
Poklopio sam slušalicu. Nisam dao da mi išta pokvari današnji dan. Nadao sam se da će se obradovati kad me vidi..
Parkirao sam ispred njene zgrade. Pitao sam susjede ispred zgarde za njeno prezime i tako je našao. Živjela je na prvom spratu. Na vratima, sitnim zlatnim slovima pisalo je Alisa Nanić. Pozvonio sam par puta, kucao ali nije bilo odgovora.
- Nije tu gospodine. - reće mi neka ženica.
- Gdje je ?
- Ne znam stvarno. Sinoć je bio opet pokušaj pljačke, vjerovatno se negdje sklonila.
Sekunda mi je falila da se srušim. Sekunda. Ne! Ne! Ne! Nisam je trebao pustiti. Šta ako joj se opet nešto desilo.. Proklinjao sam sebe jer nisam bio uz nju a obećao sam. Izašao sam bez rijeći iz zgrade, nisam znao ni gdje da krenem. Onda mi se sinulo da pozovem Ajnu.
Nisam uspio nista reći, ona me preduhitrila.
- Dobro si se sjetio! - osjetio sam dozu straha i ljutnje u njenom glasu.
- Gdje je? - samo sam molio Boga da je s njom sve uredu.
- Kod mene je..
- Stižem!
Poklopio sam slušalicu i otišao u njen stan. Nisam znao šta ću zateći tamo, ali sam bio siguran da je ljuta na mene.
Vrata sam bila odškrinuta.. Ušao sam polako i čuo njih dvije da razgovaraju.
- On je jedan obični lažov.
Ove njene rijeći su me pogodile..
Ušao sam unutra, stao i gledao u nju i ona je gledala u mene. Nemajući snage da joj priđem jer nemam više to ni pravo.
- Jesi dobro? - prevalio sam preko usana.
- Da te to zanima posjetio bi me nekad. Zar mi nisi obećao da ćeš biti uz mene..?
Definitvno je u pravu.
- Jesam.. ali sam htio da te pustim malo, nisam želio da ti smetam..
- Znaš li da je pobjegao iz zatvora? Vjerovatno ne znaš.
Sjetio sam se Harunovih rijeći i problema. Prokletstvo!
Protrljao sam lice i najzad joj prišao.
- Samo mi oprosti? Možeš li? - uhvatio sam je za ruku i gledao je u oči očekujući njen odgovor.
Nije ništa odgovorila. Mahnula je glavom ne sklanjaći pogled. Znao sam da neće. Ovaj puta je zbog mene mogla biti povrijeđena, možda čak i ubijena.
- Želim da živiš kod mene.
Krenula je da odgovori ali sam je povukao za ruku i izveo vani.
- Ne želim Ne kao odgovor. Ako ti se opet nešto desi, a znam da sam ja kriv jer te nisam čuvao, neću sebi oprostiti.. Ajna će ti donjeti stvari. Jel tako Ajna? - pogledao sam u nju, podigla je palčeve i nasmijala se. Uz mene je.
Izašli smo vani a ona je odmah ispustila moju ruku.
- Ako sam pristala da živim s tobom, ne znaći da me možeš držati za ruku.
- Izvini. - rekao sam i sjeo za volan nakon sto sam bio siguran da je ona sjela na svoje mjesto. Bilo mi je drago sto je prihvatila da živi sa mnom, sad se samo moram potruditi da je odljutim. I definitvno smo ona i ja dokaz da ti samo jedan savim slučajni susret može promjenit čitav život. I definitivno je tako. Nikad je više neću pustiti.
Dok smo stajali na semaforu, pogledao sam u nju i vidio kako joj jedna suza klizi. Kad se zeleno svjetlo napokon ukazalo pomaknuo sam se u stranu i izašao vani. Izašla je za mnom..
- Izvini molim te. Kriv sam. - rekao sam gledajući u njene suzne oči.
Ljutito sam šutnuo o zemlju i osjetio bol u prstima.
Počela je da jeca i odjednom me zagrlila.
- Bojim se. - reće i stisnu me još jače.
I ja sam gutao knedle po prvi put zbog neke djevojke.
- Ne brini. Kunem ti se svime Alisa da ću se potruditi da dobije što više godina.
Ako ga i uspijemo naći sad. Pomislio sam. I sve ću dati da ga nađem,makar na kraj svjeta otišao, samo taj lik neće više vidjeti bijela dana.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
