Poziv.

Ponovo

Nju neko želi ubiti.
Ta mi se misao svakodnevno mota po glavi.
Ali ko?
Moram otkriti i otkriću.
Dat ću sve od sebe da je zaštitim..
Od kad sam čuo njenu životnu priču nisam mogao ostati ravnodušan..
Ova djevojka zapravo nema nikog svog, a kad to sazna slomit će se..
I moji roditelji su mene ostavili. Otišli su na bolji svijet.
Izgubili su život u jednoj saobračajnoj nesreći jer se neka pijana budala zabila u nas.
Na sreću ili nesreću ja sam ostao živ.
Imao sam samo pet godina i taj dan nikada neću zaboraviti.
Osmog novembra prije dvadeset i pet godina.
Ta nesreća je presudila da danas postanem ovo što jesam, da sudim tim tatinim sinovima i stavim ih na njihovo mjesto.

Naći ću i ološa koji želi ubiti nju.
Dat ću sve od sebe da ga nađem samo taj gad više neće hodati slobodno.

***

Napokon je došao i taj dan.
Ona izlazi iz bolnice a ja kao njen tjelohranitelj, ne mičem se od nje.
Kladim se da sam joj već dosadio..
Ali obećao sam sebi da će tako biti.
Ona je moja briga.
Mada to ona još ne zna..
Sedam dana sam uz nju i ni na tren mi nije dosadilo..
Da budem iskren, nikad mi se ništa slično nije desilo ni ti sam mogao biti na jednom mjestu više od jednog dana..
A ovo, ne znam šta je ovo i čemu vodi..
Čekao sam ispred vrata njene bolničke sobe i samo bi ponekad ušao kod nje jer je njoj bilo dosadno.
Iskoristili smo priliku da se malo bolje upoznamo.
Saznao sam još neke stvari od nje.
Rekla je da joj je želja ići na kurs turskog jezika.
Što je malo čudna slučajnost i ja imam istu želju.
Upisat ćemo se zajedno.
I Ajna ju je posjećivala svakodnevno.
Dokazala je koliko je ustvari voli i koliko se brine za nju..
Bilo mi je drago kada sam je vidio kako spava pored nje, jer nije željela ići kući i ako su joj doktori govorili da ode, i čudno što njeni navodni roditelji nisu nikako dolazili..
Zašto je ova djevojka sama na svijetu, kome li je to ovako umilno biće sta skrivilo?
Gledao sam ih dok su pričale i smijale se, a njen bi pogled ponekad odlutao i prema meni..
U toj djevojci ima nešto neiskvareno. Nešto što ni kod jedne druge djevojke nisam vidio.
Kad je došlo vrijeme da krenemo, pomogao sam joj da se spakuje i u međuvremenu završio sam otpusnicu
Želio sam što prije da je odvučem iz ovog pakla.

Bili smo na korak do auta kada je zastala i pogledala u zgradu pa u mene.
- Puno ti hvala, da je neko drugi ne bi mario. - rekla je a oči joj zacakliše.
- Rekao sam da ću biti tu, zar ne?
Samo je kimnula glavom i nastavila hodati.
Obećao sam joj sa ću je ja odvesti kući a Ajni sam rekao da ne dolazi.
Znao sam da je još uvijek pod utiskom i da vjerovatno ima malene bolove, pomogao sam joj da sjedne.
- Jesi dobro.
- Jesam, hvala ti.
Opazio sam kako razgleda po unutrašnjosti auta i onda se blago nasmija..
- Kad sam ovo auto vidjela ispred azila poželjela sam da samo malo zavirim unutra..
- Eto sad se i voziš. - rekao sam joj kroz smijeh na sta je ona uzvratila istim blago me okrznuvši pogledom a ja sam ostao da gledam u nju.
Toliko, toliko je....
- Hajdee! - mahnu mi rukom ispred očiju.
Trgnuo sam se i upalio auto.
Više je nisam mogao pogledati.

Vozili smo se pola sata i najzad stigli do njene zgrade.
Primjetio sam da se ustručava da uđe ponovo u zgradu ispred koje je mogla biti ubijena.
- Ako ne želiš...
- Ne mogu. - reče mi tihim jecavim glasom.
- Hoćeš da zovem Ajnu?
- Nee, ne mogu ovdje biti neko vrijeme...
Ni sekundu nisam oklijevao, upalio sam auto i uputio se svojoj kući.
Bit će kod mene, neko vrijeme, dok ne zaboravi..
Ali ona nije zaboravila nikad..
- Je li uredu da spavaš kod mene?
- Nemam gdje drugo. - slegnula je ramenima.
Ne znam zašto al u tom trenutku sam osjetio neku neobjašnjivu sreću za koju nemam pojma kako opisati.
Pomisao da ćemo biti zajedno par dana u mom stanu me činila sretnim..stan neće više biti prazan bar na neko vrijeme

Stigli smo, a ja sam brže-bolje izašao iz auta i pomogao njoj da izađe.
Ušli smo unutra i istog trena sam shvatio kako je ovaj stan ustvari bio prazan sve do ovog momenta.
Falilo je da u njemu odjekuje ženski glas.
A za svojih trideset godina nijedno žensko nisam doveo ovamo sve do danas.
Možda mi je ona nesreća bila lekcija da ne povrijeđujem druge..

- Hoćeš piti nešto? - pitao sam je dok se ona ustručavala da korekne iz hodnika u dnevnu.
Na tu njenu neodlučnost sam se nasmijao, uzeo sam je za ruku i uveo unutra.
- Slobodno uđi.
- Nezgodno mi je..
- Ne brini.
Nego, hoćeš popit šta.
- Kafu?
Trknuo sam do kuhinje i napravio Tursku.
Na izlazu iz kuhinje vidio sam nju kako stoji ispred prozora naslonjena glavom na staklo.
Nije bila ona djevojka s kojom sam prespavao u autu, skroz je, drugačija a moj je posao sad da ponovo vratim tu djevojku.
Neću dopustit da se zatvori u sebe a tog kretena moram naći što prije.
- Hoćeš da gledamo neki film dok pijemo kafu.
- Oprosti, malo sam odlutala. - trgnula se kad sam joj prišao.
- Vidio sam...hoćeš mi ispričati?
Kimnula je glavom i sjela do mene..
- Nisam ni sanjala da ću tako nešto doživiti...
Ispričala mi je sve a ja sam ostao šokiran..
- Jesi li ga vidjela?
- Ne, al vidjela sam mu oči, te jezive oči samo može da ima on.
Momentalno sam se naježio.
- Znaš ko je?
- Znam..
Vidio sam kako joj brada drhti dok je grickala usnu suzdržavajući se da ne zaplače..
- Ko?
- Ne mogu ti reći.. - jedna suza joj već polako klizi..
- Ali moraš Alisa, taj gad mora odgovarati za ovo što je uradio?
- Štitiš me a ni ime ti ne znam.. - prjekorno me pogledala.
Tad sam shvatio da joj ustvari nisam ni rekao kako s zovem a sedam dana sam uz nju..
- Oprostii, Azur..
- E baš mi je drago Azure. - reće mi uz blagi osmijeh koji je uspjela nekako izgurati na usne..
- Taj..je moj bivši dečko, onaj..
Znao sam. Sjetio sam se one noći kad smo se prvi put sreli i onog lika koji je već tad pokušao nešto, ali je bio sprječen na vrijeme.
- Znači on je.. - stisnuo sam zubima usnu do boli.
- Nećeš ništa uraditi, samo ćeš ga prijaviti zar ne?
- Štitiš ga?
- Ne, samo se bojim sa nam ne naudi, pogotovo tebi ako vidi da si uz mene.
- Jebe mi se, on će dobit šta je zaslužio..
- Ne želim više da pričam o ovom, a spominjao si i neki film. - reće i skrenu pogled.
Nasmijao sam se od srca i bez riječi upalio laptop i pustio film po njenoj želji.

Nakon dva sata osjetio sam kako spušta glavu na moje rame.
U tom trenutku sam se osjećao čudno, neki neobjašnjiv drhtaj je prošao mojim tijelom..
Nijednu do sad nisam uveo u stan a sad evo jedna leži na mom ramenu, a ja nemam srca da joj išta uradim dok je tako ranjiva.
Nisam želio da joj naudim i dodatno joj zagorčam život..
Prepustio sam se snu koji je i mene polako hvatao i zaspao tu s njom, ponovo..