NAUČI ME VOLJETI

8. Pavel

Razdražljivost koja me ovih dana trese je postala skoro nepodnošljiva i za mene samog. O onima oko mene da i ne govorim. Režim na svakoga, samo što ne grizem. Koliko god da pokušavam izbalansirati stanje u kojem sam jednostavno gubim kontrolu. Moć zahtijeva kontrolu, jedno bez drugog ne ide.

Raskopčao sam bijelu košulju, a sako prebacio preko stolice pored ulaza. Skladište je prazno, momci na ulazu su jedini prisutni ovdje pored mene, a čovjek koji visi sa plafona privezan za noge i dalje je pri čistoj svijesti. Kako mrzim izdajice. Skoro kao pedofile i silovatelje. Dao sam mu siguran posao, bio je dobro plaćen, povrh svega potpisao je ugovor o povjerljivosti i znao je čak i da nije, koliko se u svijetu kriminala plaća izdaja. Smrt je uvijek zadnja stanica.

„Pa kako smo danas, Stepane?", zavrnuo sam rukave do laktova i istegao vrat. Ovo je prvi put da se ja i on sretnemo lično. Ne kontaktiram sa svakim čovjekom u mojim redovima, zapravo osim Mihaela, Maksa i Kostje, drugi niko. Oni su moje ruke u svemu, a ovo danas je nešto što je zahtijevalo moju reakciju lično. Njima trojici bezuslovno vjerujem. Isvaku odluku koju donesu ne propitujem.

„Isto kao i juče", nije glup, jako dobro zna ko sam ja i isto tako je svjestan da iz ove sobe neće izaći živ. Blijed je, malo pretučen, ali ostao je meni jer sam tako zahtijevao.

„Juče si bio slobodan, previše ako mene pitaš. Posebno kada si Igoru prenijeo nekoliko sočnih informacija. Znaš... Vjerujem da si čuo nekoliko priča tokom vremena koje si radio za mene. I do sad smo imali pičke kao što si ti. Volim posao držati čistim, a to znači pobacati svo smeće okolo." Igor je nasljednik Borkine grupe, nešto poput sina kojeg nije imao i od momenta kada sam ubio Borku, nas dvojica smo u rivalstvu i to na svim poljima. Stepan je mislio pobrati kajmak sa obadvije strane, ali je zaboravio da Vaskin ne prašta nikome i ništa. Igor ide vođen osvetom, pa ga razumijem donekle. I sam sam išao istim putem. Ovdje će samo pametniji da pobijedi, da preživi.

„Jebi se Vaskin. Tovar je ionako trebao da bude presretnut i izgubio bi. Učinio sam ti uslugu." Tada sam ga udario nogom preko leđa. Njegov krik zajedno sa tupim odjekom udarca odzvanjalo je kroz ogromnu prostoriju. Val nekog uvrnutog olakšanja je prošao kroz mene.

„Koliko dugo mu prenosiš sve?" Nasmijao se. Lice mu je ostalo bez boje, bar ono što sam mogao još da vidim.

„Dovoljno dugo da zna svaki tvoj korak sad. Misliš da je cijeli svijet tvoj šupčino, e pa nije. Ja ću svakako sad da umem, ali ćeš i ti i to jako brzo", udario sam ga ponovo. Znači da Igor ima mnogo informacija. Opet je pitanje koliko je Mihael govorio o poslu sa njim, ali dok je mogao dati koordinate i registarski broj kamiona, bio je dobro upućen. Igor može da zna sve, a može da zna samo nešto. U svakom slučaju, mnogo.

„Kad već znaš da brzo dolazim, pobrini se da i na onom svijetu nađeš neko mjesto gdje te neću moći ponovo ubiti." Ovaj put sam ga udario po licu, a on se smijao. Kao da sam ga poškakljao. Znam da nije na opijatima, čak i ne puši. Onda sam ga pogledao u oči. Strah je bio okidač za smijeh. Nije mogao da uradi ništa drugo, nego samo da se smije ili da preklinje, a ovo drugo je bilo ispod časti. Nije bilo čak nijednog tračka nade u njegovim očima. Radio je protiv mene.

„A za tvoju kučku... Onu što se vratila...", ispljunuo je krv, a lice sam mu skoro do neprepoznatljivosti unakazio. Kada je spomenuo Katju, zacrnio mi se pred očima. „Poseban tretman..." Više nisam imao ni gram razuma. Trebao sam više informacija, sad su mi postale nebitne. Izvukao sam nož iz džepa i jednostavno ga zario u njegove grudi takvom silinom da sam dršku slomio kada sam ga uvrnuo. Ruke su mi bile crvene od krvi, košulja isprskana takođe, a puls koji je nabijao kroz mene dugo nisam osjetio. Nije prvi put da su mi ruke ovako prljave, vjerovatno neće biti ni zadnji. Jedan manje.