NAUČI ME VOLJETI

23. Katja

San mi nije dobar drug ovih noći i moje lutanje po ovom skučenom prostoru odražava sami nemir moje duše. Ovo što me ovako stišće iznutra liči na tjeskobu, samo mi nije jasno zbog čega. TV je tek djelimično obasjavao prostor oko mene, razbijajući tamu u prostoriji. Prigušena svjetlost je dobrodošla, jer nisam željela da potpuno čisto vidim svoj odraz u staklu. U mojoj sobi nije bilo ni televizora niti bilo koje druge tehnologije, a nisam znala kuda bih sa sobom. Misli su mi postajale sve teže kako je padala noć i kada su sjene tame obavile svoje pipke oko kolibe, postala sam izuzetno nemirna. Nisam htjela da mislim o Pavelu i o razgovoru koju smo imali danas. Isto tako nisam imala izbora. On je bio čovjek koji se nije mogao ignorisati. Ili ste ga voljeli ili ne. Trenutno ni sama ne znam šta osjećam. Nije me samo on zbunjivao, sama sebi sam bila veći neprijatelj. Nisam imala šanse protiv njega i toga sam bila svjesna. Ja sam željela jedno, odnosno moja razumna strana je željela to, ali onaj drugi dio...

To što mi tijelo drhti pored njega i nije neki problem, požuda bi se dala savladati. Ono što ne mogu da pobijedim je drhtaj duše, ona za njim i dalje umire. To osjeti svaki dio mog bića, a borba koju sam vodila dok sam bila razdvojena od njega i nije bila borba već poricanje i uvjerenje u vlastitu laž. Lagala sam sebe i uvjerila samu sebe da sam dobro. Svaki početak nakon nas dvoje je bio još jedan ubod u srce koji sam svjesno nanosila. Trebala sam da osjetim kako boli, a boljelo je i to mnogo. Onda sam jednostavno prestala. Onog trena kada sam samu sebe uvjerila da mogu funkcinisati kao i svi drugi, izbacila sam iz svog života svaku šansu da se ikad više okušam u ljubavi. Nisam sebi zabranila da osjećam, čak bih bila spremna na mnogo više samo da me neko slomi bar napola kao on. Nije postojao niko takav. Znala sam da sam jača od mnogih i da ne može svako da zapali vatru u meni koja će obasjati cio moj život. Znala sam da niko nije imao toliku moć nad mojim bićem. Takve stvari morate da doživite da biste ih razumjeli. Kako vrijeme odmiče, život ispisuje nove epizode, ali jedna stvar ostaje ista. Ljubav. Ne tražimo je, jednostavno se desi. Onda kada se desi nemamo kontrolu nad njom nego ona kontroliše nas. Ne znam se snaći kako treba da bih izbjega još jedno lomkjenje na pola.

U ljubavi razum malo kad ima bilo kakvo pravo glasa. Kada nekog volite i koliko god taj neko bio loš po vas ili za druge, vi i dalje iz nekog razloga volite. Ne volite ono što ta osoba radi i ne opravdavate postupke, ali volite način na koji vas drži ili gleda, ljubi ili čuva. I onda kada vas razočara, hvatamo se za onu dobru stranu koju uglavnom samo mi vidimo. Dobre uspomene pomažu da se prebrode loša vremena, a kada loša vremena uguše i ono malo dobrih uspomena i pritisnu emocije pod težinom života, nastupa slom. Ko puca odlazi, okreće leđa i nestaje. I taj nestanak nije vječan, jer misli su ugavnom bez kontrole. Vraćamo se u mislima tamo gdje smo bili. U ljudskoj prirodi je da se samokažnjavamo, kao da nije dovoljno to što jednom prođemo kroz vrata pakla. Rijetki se ne vrate bar jednom stazom tog krša iza sebe. I to je ono što nas vrati mnogo koraka unazad, bez obzira što idemo naprijed. Podsjetnik koji dobijemo više nego dobro nas prizemlji, a onda nastupi naša volja. Oduprijeti se ili posrnuti. Sve je do karaktera.

„Lepritice..." Tihi glas dopre do mene i pogledam malo bolje u staklo pred sobom. Tek sad vidim njegov odraz. Kroz tijelo mi struji jeza, prožima me u potpunosti. Izgleda kao da ni on sam nije mogao spavati. Nosio je samo donji dio pidžame, bez majice. Proždirala sam ga pogledom, upijala svaki dio kao da ga prvi put vidim, mentalno samu sebe opominjući da ne radim to. Oči su mi zapele na tetovaži i burmama. I dalje ne vjerujem da nosi i moju burmu na ogrlici oko vrata. Padale su mu na sredinu grudi, sijajući čak i u mraku, a pored njih je crnom tintom, ako žig bilo ispisano moje ime. Nisam mogla da ga vidim sa ove udaljenosti jasnio, ali bilo je tamo. Tupa bol mi je prošla ne samo kroz trbuh, već kroz samu srž bića.

„Nisam htjela da te probudim..." Alarm za uzbunu negdje u mojoj glavi je vrištao. Tijelo mi je reagovalo instinktivno. Koračao je prema meni, a ja sam se odmicala unazad. Zaključanog pogleda za njegov, jedva sam uspjevala udahnuti. Leđa su mi udarila u staklo, njegovo tijelo stajalo je uz moje. Nije me dodirivao, ali kao da jeste, dijelili su nas milimetri. Znala sam šta znače poluspušteni kapci, jedva primjetan osmjeh i tek onda sam osjetila dodir njegovih prstiju od mog lakta do ramena od koga mi se dizala svaka dlačica na tijelu zajedno sa temperaturom.