NAUČI ME VOLJETI

15. Katja

Gledala sam u sunčeve zrake koje su na podu ostavljale svoj treg. Jeste hladno, ali ima više sunca nego što je to bilo predhodnih dana. Uvijek nakraju nečeg ima nešto. Na kraju dana je noć, na kraju noći novo jutro. Poslije zime stigne proljeće, nakon kiše sunce. Tako i u životu sve ima svoj početak i kraj. I nakon tog kraja opet dođe nešto. Pa i sam život je sa početkom i završetkom, a potom dođe nešto iza, šta god to bilo. Sve nekako bude i prođe, a mi u tome periodu dok to prolazi i zaboravimo kako trebamo živjeti. Zaboravimo na najbitnije stvari pa i to malo vremena koje imamo otežamo sami sebi. U mladosti ne razmišljamo o zrelim godinama ili starosti. Sve nam je u tom momentu i dok se dešava. I ja sam kao i svi nakon sopstvenog iskustva prepoznala veće vrijednosti. Moramo na sopstvenoj koži osjetiti i sreću i bol da bismo znali cijeniti ono što imamo. Imati pa nemati je zakon koji svako od nas kad-tad iskusi. Problem nastaje kada se ni posle prve lekcije ne savlada gradivo, jer je život škola iz koje mi sami pišemo poglavlja, a izvučene pouke iz svakog od njih su položeni ispiti, naši usponi i padovi. Diplomu dobijemo tek kada ostarimo i pogledamo unazad. Zato sad pokušavam da uživam koliko mogu i ne osvrćem se nazad, ali kao i obično nešto uvijek ne bude kako treba.

Žene vole pažnju. Vole kada se osjećaju bitne i važne, kada nekome izmame osmijeh ili kada im neko pokaže koliko su posebne. Voljela sam je i ja, ali sam shvatila da to mazanje očiju po nekad previše zaslijepi, pa ni ovo trenuto što vidim na mene nije ostavilo neki pretjerano velik utisak. Vidim da je Nadja uzdahnula, kao i moja sekretarica kada sam potpisala dostavnicu kuriru. Veliki buket cvijeća zauzimao je pola stola i nisam imala blagog pojma gdje bih sa njim. Sala za sastanke je jedino mjesto na koje se može smjestiti ovo. Bilo je u njemu raznih vrsta, ali je kartica bila na samom vrhu. Bijela sa zlatnim logom cvjećare i porukom unutra. Prvo sam pronašla potpis. Igor. Predpostavljam da je ovo neka vrsta podsjetnika na ono što sam mu obećala. Potom sam pročitala i tekst poruke, pisalo je „Za najljepšu ženu koju sam ikad sreo."

„Predivno je." Nadja je promrmljala. I jeste bilo, samo meni nije značilo toliko koliko bi trebalo. To je za mene bio samo običan znak pažnje, nešto što muškarac radi da bi samo pokazao da želi nešto od tebe. Nije to uradio zato što mu je bitna moja reakcija ili želi da me zadivi. Tu je velika razlika između muškaraca. Oni kojima je stalo stvarno naći će načina da vam to pokažu malo po malo, svaki dan praveći po mali pomak ka vama. Ovi drugi koji misle da se za jedan skup poklon i večeru može dobiti isključivo šta žele, jeftiniji su od žena koje sebi dozvole da budu tako korištene.

„Ukrasićemo salu za sastanke sa ovim" ne planiram ga nositi kući kada je već stiglo ovdje.

„Može. Imamo li danas neke veće obaveze? Mogu li izaći malo ranije. Imam nešto da obavim" osmjehnula sam joj se.

„Znaš da nema problema. Smijem li znati o čemu je riječ?" Ona prekrsti ruke na svojim prsima.

„Ne postoji bivši kome idem naprašiti dupe kao ti svom. Još ne mogu da vjerujem kuda si išla nekidan. Trebala sam da krenem sa tobom, a ni u snu nisam pomišljala da ćeš to uraditi", nisam ni ja pomišljala da ću uraditi, ali sam uradila.

Onog dana kada sam otišla Pavelu u ured, niko nije znao gdje sam bila, ali kada sam Nadiji ispričala sve, mislila sam da nikada u životu više sa mnom neće progovoriti. Još nisam dobro nadošla od svega toga, ali se osjećam bolje. Bar mislim da je bolje, nekako mirnije. I dalje mislim da neko hoda za mnom,ali ovaj put nikoga ne vidim. Budem li morala umajmiti nekog da malo pripazi na mene, moraću isto tako da prijavim vlastima problem. Ne želim da se Pavelovi ljudi muvaju oko mene, niti da on dobije bilo kakvu priliku da me dođe posjetiti.

„Drago mi je da ne postoji, samo sam pitala. Samo idi. Možeš i odmah ako nisi stoposto sigurna hoćeš li moći da završiš", odmahnula je glavom.