NAUČI ME VOLJETI

22. Pavel

Mir i spokoj. Dvije stvari koje čovjek malo kad ima priliku da osjeti. Svjestan haosa oko sebe, problema u kojem se nalazimo, kao i ozbiljnosti situacije, jednostavno sam miran i ne dotiče me ništa od toga vani. Prividan mir je privremen i jako dobro znam da je kratkotrajan. U mojim rukama je žena, ne bilo koja nego MOJA ŽENA. Već davno smo oboje ustanovili da taj papir koji smo nekada davno potpisali , nema nikakvu vrijednost, ništa ne znači i da je ovaj trenutak velik pokazatelj toga. Samo što njoj treba još malo vremena da shvati. Ona i ja, spokoj i tišina, mir i ratna zona, toplo ljeto i hladna zima, sjever i jug...

„Hvala ti..." Promrsila je. Osmjehnem se više za sebe. Uvrijedio bih se da imam prava na to, ali nemam. Ne trebam njenu zahvalnost niti je očekujem, pomalo me čak i strah što me nije odbacila. Strah me zato što sam navikao da me ne želi, strah me od nade koja se pomalja u ovom svemu. Strah me promašaja, još jednom.

„Nema problema. Kada god treba. A sad bih volio da pojedem nešto jer sam gladan, a potom ćemo vidjeti šta dalje." Udaljila se dva tri koraka od mene. Mogao sam da je cijelu upijem očima. Gladan sam njene pojave, osmjeha, blizine... Što više mislim o tome, moja glad se pretvara u onu drugu, koja nema veze sa mojim stomakom.

„Pavel... Ja..." Nešto je željela da mi kaže. Ili je samo htjela da pita, šta god je, očito nije znala kako to formulisati i izreći na glas.

„Hajde da prvo jedemo i popijemo kafu, a onda imamo cijelo vrijeme za razgovor" Malo se opustila, klimnula glavom i otvorila frižider. Nisam očekivao da sprema za nas oboje, ali sam uživao gledajući je kako to radi. Stajao sam joj blizu i posmatrao je kako priprema, ali mi nije dozvolila da joj pomognem. Dok smo živjeli zajedno, kuhala je često, a ja sam uživao u tome. Potpun podsjetnik na nju u tome je šokantan ali i prirodno prihvatljiv Katja je bila tip žene koju čovjek želi u kući, krevetu i životu, svemu. Ne mogu a da ne primjetim kolika je razlika između plave lutke koja se udala za mene i crne ljepotice koja trenutno stoji na nekoliko metara dalje. Jedna žena, a sve to u njoj vrijedi za pet drugih i definitivno sam gubio vrijeme tražeći joj slične. Ne postoji njena replika. Najveća greška u mom životu je njen odlazak.

Nije jela dovoljno, više je brljala po salati i omletu nego što je jela, definitivno negdje daleko van ove prostorije i svega što nas je okruživalo. U jednom momentu su joj oči susrele moje i počela je da me posmatra. Ne onako kako sam želio da me gleda nego onako kako je jedino u ovom trenu bilo moguće. Rezervisano i nepovjerljivo, po malo i tužno.

„Zašto? Zašto se nisi htio boriti za nas? Zašto si zadržao burme kada si me pustio da odem? Zbog čega si uzeo „bijelu kurvu"? Zašto si me slomio?" Glas joj i ne podrhtava, ravan je bez prizvuka mržnje ili bijesa, jednostavno me pita kao kad neko postavi pitanje kako ste ili koliko je sati.

„Nikad se nisam prestao boriti za nas... Možda te jesam fizički odvoio od sebe ali nisi nikad otišla iz mene. Bio sam loš po tebe, loš po sebe... Vodio sam te mračnim putem a ni sam nisam znao koračati njime. Mislio sam da će ti biti lakše, ako odeš, a onda shvatio da i kada odeš meni neće biti lakše. Uzimao sam rijetko, neredovno, prije nego li si otišla. Više iz znatiželje, ali sam u jednom trenu tu svoju malu aktivnost za opuštanje podigao na viši nivo. Znala si da sam radio nešto, ali ne i šta, a ja nisam htio da te miješam u to. Prepuštao sam se poroku, a ti si shvatala to. Mislio sam da ćeš jednostavno da me prihvatiš vremenom i da ćemo se vratiti na staro. Ubio sam čovjeka ,Katja. Čovjeka koji je ubio mog oca i nisam znao ako da se nosim sa tim. Nosim krv na svojim rukama i znao sam da me nikad više nećeš gledati istim očima kada saznaš za to, a bio sam centar tvog svijeta. Kada to više nisam bio moja svrha se izgubila. To me sjebalo na više nivoa i više mi je bilo svejedno. Nije te bilo, gdje god da sam završio bilo je najmanje bitno. Burma koju si mi vratila je bila jedino što sam mogao podnijeti blizu sebe, a iselio sam se iz kuće. Nisam tamo mogao da budem, ne kad sam sopstveni udah mogao čuti i kad je svaka površina tamo vrištala tvoje ime." Mogao sam i sad u svojoj glavi vidjeti slupane i polomljene stvari. Ništa nije bilo na svom mjestu. Izgubio sam kontrolu nad svim. Nije mi se svidjelo kada sam to shvatio.