NAUČI ME VOLJETI

18. Pavel

Ako negdje na ovom svijetu i može da se uvaži ona izreka kako prijatelje treba držati blizu, a neprijatelje još bliže, kod mene ne može. Moja parola je bila nešto dugačija. Prijatelje drži blizu, neprijatelje eliminiši jer se razmnožavaju kao kuga. Posebno one koji su kao Igor. On zna kakav je nepisani zakon sa ove strane pozornice i koja pravila se ne krše, ali čovjek kao da ima preveliku želju za umiranjem. Dirati moje ravno je hodanju u direktnu smrt. Dobio je nekoliko upozorenja, a ovo koškanje okolo više ne vodi baš ničemu. Žedan sam njegove krvi i lako bih mogao da se iste i napijem. Svjestan sam koliko osveta može da zaslijepi, ali on kao da ima uz nju još po neki razlog.

Koliko god on bio opasan kao čovjek koji ne poznaje granice, gori sam od njega kada je moja žena u pitanju. Svjestan sam da neću moći vječno da budem u sjeni mafijaških krugova i da će jednog dana sve ono u šta se sumnja isplivati na površinu. Nedam da on bude taj koji će sve svima da sevira. Da me se samo klonio kada sam ga upozoravao, nikada ne bi bilo ovolikog sranja. Stalno je tražio moje slabe tačke i sada kada je našao gdje sam najtanji udara i ne popušta.

Ne mogu da razmišljam kako treba. Napet sam do tačke pucanja i sve sam gore raspoložen. Stvari mi nisu na ruku i da bi zlo bilo veće kada krene po zlu ide kao lančana reakcija. Jedno vuče drugo i tako u beskraj. Katja ne smije da bude meta nikom. To će postati prokleto jasno svima kada se cijeli cirkus oko ovog završi. Kako? Još ni sam nisam smislio način, radim na tome. Nemam dokaz, ali moji instinkti me do sad, bar u poslu nisu prevarili. Katja nije posao, s njom su stvari otišle u pogrešan smijer i izgubio sam kontrolu. Sa tom ženom uvijek gubim kontrolu. To je ono što u mom mozgu pravi zbrku. Nisam navikao da mi stvari izmiču iz ruku. Ona je tu, a nije. I dalje je jednako moja kao i prije, samo što to neće da sebi prizna. Bježi ali mi se uvijek nađe na putu. Da su stvari drugačije, ona bi imala nekog. Bila je žena koja plijeni pažnju, divna i s vana i iznutra. Koliko god ona skrivala ono što osjeća i htjela da se to ne vidi, oni zeleni bezdani su to jasno pokazivali. Nisu to mogli vidjeti svi, ali ja jesam. Znao sam kada je bijesna, kada je zadovoljna, kada je srećna, ali sad nije ni jedno od toga. Previše je razočaranja i prepreka da bi se sve ono bistro vratilo u njen život. Moj jedini posao nakon eliminisanja Igora će da bude ona i ja sa njom. Prvo treba da se uklone sve prepreke da mi možemo da sredimo stvari međusobno.

Pokušao sam da lociram Igora, ali nisam ga našao. Moguće je da uopšte nije u zemlji, ali to ću tek sutra da saznam. Ponoć je odavno prošla, a ja se i dalje vozim ulicama Moskve bez krajnjeg cilja. Nisam mogao da se smirim, a ono bockanje pod kožom i želja da se sredim samo me jače pritišću. Borim se na nekoliko različitih strana i znam da mi glava već jako dugo nije na pravom mjestu. Od kako se ona vratila ništa više nije kako je bilo. Ne krivim je nizašta, nemam razloga za to. Nikad se nisam osjećao potpunijim čovjekom, nego kada sam pored nje, niti sam živio poslednje tri godine. Sve ono što sam proklinjao i htio da zaboravim, vratilo se u punom sjaju i stoji mi na dohvat ruke. Preblizu ali predaleko. Stisnuo sam papučicu od gasa i duboko udahnuo. Trebam bar cigaretu, ali nisam ih imao u autu. Jednu potrebu sam htio da zamjenim drugom, samo što za Katju nije bilo zamjene. To je bilo isto kao da sam htio ruku da zamjenim tuđom. Boljelo je, ali sam to zanemario. Treba mi još samo malo vremena. Ne znam da li je iko ikada volio nekog na ovaj način. Svrbelo me je sve od potrebe da je dotaknem, a znam da je dodir samo jedna mala polazna tačka. Treba mi sve. Od nje mi treba sve i još jednom sam spreman da joj sve to što ima uzmem.

Dovezao sam se pred stan u ranu zoru. Znao sam da će kroz par sati da svane. Bio sam iscrpljen. Razgovor sa Maksom i Kostjom je bio ono što mi je oduzelo poslednji atom snage, a divlje misli ni malo nisu pomagale. Imam osjećaj da ću spavati satima. Znam da nemam baš toliko vremena. Moram da nađem Igora. Ne mogu ovako da funkcionišem. Istuširao sam se, popio samo jedan gutljaj chivasa i bacio se na krevet. Znao sam da ću je sanjati. Radovao sam se snu jer je samo tamo i dalje bila moja leptirica, spremna da pokori svijet. Želim da joj dam taj svijet i da vlada njime. Taj svijet sam ja. Dokle god sam uvučen u kandže ovisništva, nisam je vrijedan, nisam je dostojan. Plašim se, bar to sebi smijem priznati. Strah da joj nikad više neću biti dovoljan, niti dovoljno blizak, parališe mi udisaje. Guši me... Osjećaj nemoći me savladao i sa istim sam uplovio u nemiran san.