NAUČI ME VOLJETI

11. Katja

Vrijeme obično ublaži bol, olakša teret i kako prolazi olakšava teške momente ili situacije. Ovaj put ne mogu da se pohvalim kako mi je pomoglo da se riješim tjeskobe već je stvorilo veću napetost. Ne može uvijek biti onako kako želimo. Svako prilagođavanje zahtijeva određenu dozu teških momenata, mislim da je ovo moja. Nije toliko nepodnošljivo ali traje i neprestano očekujem ni sama ne znam šta.

Ne znam zašto sam iznenađena sa ovim papirom koji držim u ruci, iskrena da budem u jednu ruku sam ga i očekivala dok u drugu nekako i nisam jer sam mislila da je Maks shvatio kako ne želim da imam bilo kakvu vezu sa porodicom Vaskin. Da je slučajnost, znam da nije. Ovakve ponude i ugovori ne iskaču svaki dan, a još manje su slučajni. Posebno kada je riječ o Pavelu.

Da je na vrhu bilo koje drugo ime i ponuda, trentno bih pripremala feštu za sve svoje zaposlene, uključujući i Nadju koja se danas snašla boje nego li sam mislila da hoće. Dok je ona upoznavala ljude sa kojima radim, ja sam se bavila poslom koji je čekao. Fascikla sa vrha je bila crvena što je označavalo da je u njoj nešto bitno. Cijeli tim se jako trudi da postignemo bolju poziciju sklapajući ugovore sa ljudima koji su već više nego dobro razvili svoj posao. Ovo je neponovljiva ponuda, posebno kada vidim sve ove nule, ali je ne mogu prihvatiti. Ne mogu zbog sebe, jer nema šanse da želim da ga srećem gdje treba i gdje ne treba. Uvijek bih u glavi imala sliku njega sa bijelom kurvom i kako mu se oči neprirodno cakle. Još u glavi imam onaj prokleti prizor iz kluba koji ne znam kako izbiti. Ne želim da pričam o njemu, ne znam kako da sebe spriječim razmišljanja, ali znam da ne želim da se to više ponovi. Spustila sam papire na sto i uzela svoju sada hladnu kafu. Opet sam izgubila pojam o vremenu, sat je pokazivao skoro četiri što bi značilo da je vrijeme da privedem posao kraju za danas.

Od kako sam Pavela vidjela u klubi, nemir koji osjećam u sebi je skoro nesnošljiv. Nevidljiva šaka mi steže želudac, a u grudima tutnji poput grmljevine u daljini. Nešto se dešava, nešto što ne razumijem. To isto što ne znam objasniti će me pokositi, samo ne znam da li ću biti dovoljno snažna da se u cijelom tom haosu ne raspadnem. Ne pada mi na um da bježim, a nešto mi govori da trebam biti oprezna. Moj instinkt me naučio da ga slušam. Naučio me na ružan način. Koliko god vremena da prođe neke stvari će uvijek ostati tu negdje kao podsjetnik. Bol je jedna od njih. Ne boli kao na početku, ali kada poklopac pobjegne sa te kutije, osjeti se taj nerv koji uporno želimo da istrgnemo. Tu je poput korova, svaki put ga malo isčupamo, ali on opet nikne. Ne da nam da zaboravimo potpuno, zato nas prisjeti odakle smo dokle stigli.

Trebam vrijeme za sebe, moram da rasteretim misli i znam šta ću da uradim kada se vratim kući. Vikend nije bio fizički iscrpljujuć, ali me psiha sredila naskroz. Imam osjećaj da mi je glava puna i da ću svaki trenutak vrisnuti samo da bi sebi olakšala pritisak unutra. Bježim od razmišljanja o njemu i o bilo čemu što ima vezu sa njim, ali sustignu me, brzo i jednostavno. Dovoljno je sam jedan trenutak nepažnje.

„Katja. Poslije posla idemo na piće. Hoćeš i ti?" Znala sam da cijeli kolektiv ima opuštanje nakon posla, samo nisam mislila da će to biti ponedeljak.

„Ne bih. I sutra radimo, a moram nešto i da obavim." Znala je da nešto nije u redu. Vidjela sam to po načinu na koji me gledala, ne samo da je bila zabrinuta nego je ušla u ured i zatvorila vrata za sobom.

„Znam da si u haosu zbog svega što je bilo, ali ne možeš da se toliko izjedaš. Ne moraš na piće sa nama, to je ionako da bi se samo bolje upoznali, a petkom je pravo opuštanje. Uz to sam čula za Belov ugovor. To ne prihvataš, zar ne?" Osmjehnem se.

„Razmišljala sam o tome danas. Da je bilo koje drugo ime na papiru imali bi slavlje u glavnoj sali za sastanke. Ovako jedno veliko ne. Dosta mi je što se moja sadašnjost i moja prošlost neprestano i bez kontrole spotiču jedna o drugu. Shvatiće ljudi vremenom, dok malo bolje pohvataju konce oko toga svega", ne mislim da sam im dužna neko objašnjenje, ali ako iko bude pitao zašto ih odbijam dugujem im istinu, bar onoliko koliko će zadovoljiti njihovu maštu.