NAUČI ME VOLJETI

2. Pavel

Ne vjerujem u sudbinu. Ne postoji tamo negdje neko ko nam je nekad davno zapisao kako će se odvijati svaki naš dan ili kad ćemo sresti neku osobu. Nigdje u sudbini ne stoji zapisano koji posao ćemo raditi ni koje greške ćemo napraviti. Nema ničeg zapisanog tamo negdje u knjizi života, nego mi tu knjigu svaki dan popunjavamo stranicu po stranicu i od postavljene situacije izvlačimo ili najbolje ili najgore. Sve zavisi koliko je čovjek sposoban u trenutku da se snađe. Uzmi od svega najbolje, ukoliko znaš. Nekad je propuštena prilika samo dobra lekcija. Sve što nam se desi je u osnovi naš sopstveni izbor. Biramo ono što nam se čini dobrim u nekom trenutku i od toga povlačimo konce dalje. Nekad gubimo nekad dobijemo.

Život je više kao kocka, sa kazino efektima punim blještavila i lažne pozadine. Iskusan kockar zna kada treba da odustane, mi početnici se učimo na sopstvenim greškama. Igraš na sreću, podvališ po neki blef i odjednom ili si dobitnik ili gubitnik. U sreću, za razliku od sudbine, vjerujem i nekad davno sam i znao kako ona izgleda. Sad samo po nekad dobijem po neki bljesak sjećanja na nju, ne osjetim, samo se prisjetim kako je to biti srećan,a potom se potrudim da zaboravim na njen izgled u potpunosti jer je tri godine unazad nemam nikako. Nemam je jer sam je sam ugasio i svaki dan tonem dublje i dublje u pakao koji sam izgradio. Imao sam sve ono što je jednom čovjeku bilo dovoljno da bi bio srećan. Siguran posao, u kojem sam napredovao jako dobro. Imao sam i kuću, dobar auto, dovoljno sredstava za solidan život i na kraju sam imao i nju. Onu koja mi je činila svu sreću a da toga nisam ni bio svjestan. Obično se kaže da prave stvari počneš cijeniti tek kad ih više ne bude bilo. Sad znam i šta to stvarno znači.

Imao sam ženu, prijateljicu, podršku, saputnika, glas zdravog razuma i ljubav. Imao sam ljubav. Imao sam svijet, obojen u razne boje. Mogao sam birati i jesam birao. Svoje izbore sam sveo na nešto što nije bila ona i ono što smo imali ne misleći tad da će jednog dana sve to da nestane. Uzimao sam sve zdravo za gotovo. I nju i ljubav i sve ono što sam imao u našem svijetu, potpuno nesvjestan činjenice da neću uvijek moći da uzmem a da ne dajem ništa iako to što sam dao nije bilo ništa ali nije bilo ni ono što je ona sama zaslužila. Nisam uzeo u obzir da je ljubav dvosmjerna ulica, ne možeš uvijek da tražiš, a da ništa ne daš ili ne daš dovoljno. Isisao sam od nje sve što sam mogao i ona je to objeručke prihvatala. Dok je ćutala i uzmicala nije bilo problema i onda je izvukla kandže i počela da pokazuje stranu za koju nisam ni znao da ima. I odjednom je nestala ne osvrnuvši se za mnom. Precrtala me kao da nikad nisam ni postojao. Nikad se više nije javila, nisam je vidio niti sam je tražio. Htio sam ali nisam mogao da prijeđem preko ponisa, da se spustim na koljena, da preklinjem. To nisam mogao. Samo sam je pustio i ostao da živim onako kako sam mislio da je najbolje. Pun ponosa i svega što sam mislio da mi je važnije, okrenuo sam leđa sam sebi i sam sebi zario nož u njih, duboko usput okrenuvši oštricu nekoliko puta čisto da zaboli kad pomislim da je moglo biti drugačije.

Nije mogla da me prihvati, nije željela da bude uz mene, ne na način na koji sam ja trebao. Ona nije razumjela tad, nije mogla. Trebala je da prihvati mene sa svom prtljagom koju sam natovario na sebe i nije bila spremna na to. Važila je za snažnu i sposobnu ženu, znala je šta od života želi, baš onako kako sam i ja znao. Međutim moja pohlepa je bila jača od svega drugog a mjesto na kome sam se našao isprljano svim onim što ona nije bila. Ne znam da li me grize otrov ili ono što mi treba da bih progledao, ali ja sam trenutno izgubljen muškarac i to samo jedan od hiljadu njih u istim ili sličnim sranjima. Polako sam je gurnuo i zanemario, ostavivši prazninu među nama. Naučio sam da živim bez nje. Tu nije bilo pitanja hoću li ili neću. Jednostavno... Morao sam. Da bih je uvukao u ovaj prljavi svijet u kome sam, bio bih više nego sebično đubre. Ovaj svijet je za propalice poput mene i slične meni. Ona je nešto drugo. Što dalje odavde, to bolje. Slomio sam joj krila, svjesno, dajući joj slobodu na koju ja sam nisam bio spreman, pa sam se prepustio očaju i predao cijeli rat. Ne samo jednu borbu ili jedno polje, nego baš sve.