NAUČI ME VOLJETI

12. Pavel

Ljudi imaju dva lica, htjeli to priznati ili ne. Jedno naličje je ono koje prikazujemo svima, nekad svjetlije, nekad tamnije, ali nas prestavlja u očima onih sa kojima živimo, radimo, poslujemo ili se samo sretnemo. Druga strana je ona tamna i mračna, istinita koja nas pogleda iz ogledala svaki puta kada stanemo pred nejga. To je ono što smo stvarni mi a ne ono što se trudimo biti za druge. Suočavanje sa samima sobom je najteže, ali i najneophodnije. Kada sami sebi priznamo svoje mane, budemo nagrađeni za vrlinu više. To suočavanje i želja da postanemo bolji je najveća nagrada koju život nudi, na nama je da li ćemo je uzeti.

Ja sam za sve ljude koji misle da me poznaju, samo još jedan poslovan čovjek, koji obrće milione i živi životom kakav mnogi samo mogu da sanjaju. Zapravo sam samo još jedan čovjek u moru ostalih koji jedva preživljavaju i opstaju, gori sam od većine kada se svuče sa mene skupo odijelo i nestane maske uspješnog muškarca punog kao brod. Ja sam jedan prosjak, koji traga za nečim čega više nema, koji je izgubio i ono malo duše što je imao. Novac nije bogastvo nego sredstvo za život. Pomaže da se preživi, bogastvo je ono što ne može novac da kupi, ali se bar mogu tješiti da nisam jedini siromah na svijetu sa istim bolima. Imaš jedno nemaš drugo...

Zato sam ja sad fokusiran samo na posao... Ne znam kako sam samo ovoliko stvari zapostavio i koliko sam loš šef bio poslednjih mjeseci i godina. Ne govorim samo o nekim propustima koji su vidljivi na prvu nego i o postotku partnera čiji su ugovori sa holdingom upitni. Nisam se trudio da izgradim nešto za sebe da bi mi to na kraju banka ili nesavjesno poslovanje sjebali. Nisam imao previše dugovanja, još, ali sam imao nekoliko upitnih poslova koji su bili na korak od raspada. Današnja tri sastanka koja sam imao zakazana videopozivom sam odradio više nego dobro, ali klijenti u Njemačkoj, Francuskoj kao ni moji domaći nisu baš oduševljeni poslom u zadnjoj godini. Nisam bio upućen u neke stvari, tako da sad moram platiti posledice, a ako izgubim bilo koga od njih sve bi moglo da krene naopako. Kada se raskidaju ugovori sa velikim i uticajnim firmama, kao i ljudima koji u svijetu poslovanja imaju imperiju to povlači za sobom i one manje jer se plaše gubitka sredstava. Trenutno sam zahvalan situaciji u kojoj se nalazim jer je neophodna da moje misli dobiju drugi tok koji nije Katja ili bijela kurva.

Čim uhvatim vremena koje nije vezano za posao prvo me preokupira Katja,a potom crne misli i zlo kojem se otimam postane preplavljujuće, ali nisam poklekao. Ne uzimam skoro tri sedmice, ali ima momenata kada osjećam jake krize. Psihijatar kojem sam se obratio za pomoć jedan je od najboljih, ali bez lijekova nisam mogao, uz to posjećujem ga dva puta nedeljno lično i jednom se čujemo telefonom, uglavnom vikendom. Maks je insistirao na njemu iako ja nisam bio za, a obojica mi predlažu grupne terpije. Ne znam da li je ijedan od njih svjestan da je i ovo što radim mnogo za mene. Što sam čišći, to sam svjesniji rizika ukoliko neko poželi da čačka po mojoj rutini ili izvještaju od doktora. Uz to sram je nova vrsta emocije koju osjećam, a priznati hrpi stranaca da sam narkoman i nije mi na listi prioriteta, ne mogu to još. Kada sve izađe na vidjelo , a nekako se sve na kraju sazna, mnoge stvari više neće biti iste. Iako ja nisam jedini koji je u istom sosu ali sam jedan od rijetkih koji je odlučio da izađe iz toga. Dok se ne sazna hoću da se što manje o tome priča i da me Katja samo sasluša. Dugujem joj izvinjenje, pored njega joj dugujem i život, a potom joj želim nadoknaditi sve. Samo mi se čini da ona od svega toga ne želi ništa. Kada se izliječim, šta će biti ako mi kaže NE i odjebe me bespovratno?

Može da laže nekom drugom da je preboljela i zaboravila sve, ja sam vidio da nije. Vidio sam to u tim očima koje su se sa mojima spojile poput oluje, vidio sam više nego što to mogu drugi, panika je savladala kada je shvatila da znam. Ima još vatre u tom pepelu, samo treba malo vjetra da rastjera garež i raspali ono što se krije ispod. Nikada nikog nisam htio da dodirnem kao nju u onom holu. Zna li ona da sve u meni vrišti za njom? Duša u meni još krvari, a tu bol je samo ništavilo od bijelog blokiralo, ja nisam htio da osjećam, a zaborav nije htio da dođe. Sukob dobra i zla u meni se odvio na loš način i dobro nije imalo šansu jer je otišlo za nadom koju je ona odnijela. Prestao sam da vjerujem u lijepo i uzeo sve ono loše u svoje ruke tražeći utjehu. Našao sam propast koju na samom početku nisam prepoznao, a kasnije se nisam mogao isčupati. Nije bilo ničeg za šta bih se mogao uhvatiti, pa sam samo odlučio da je bolje ostati gdje jesam. Znao sam da tonem, ali bez nje nisam želio nazad, htio sam nestati.