Hercegovko sa Neretve

Kud bježiš?

"Spala knjiga na dva slova, ha?" Poskočim na glas iza sebe.

"Prepade me." Kažem okrećući se prema njemu.

"Sorry. Kad si ustala?" Upita sjedajući prekoputa mene koja sjedim za trpezarijskim stolom već pola sata i listam mobitel.

"Nisam davno. Kava?" Izgleda kao da mu je prijeko potrebna.

Samo klimne glavom, pa ustanem nabrzinu je napraviti dok se voda iz kuhala nije ohladila potpuno.

"Hvala." Kaže kad spustim šalicu ispred njega. "Jesu se javljali ono dvoje?" Upita čim otpije prvi gutljaj.

"Pero će večeras ovamo. Ne moraš ići po njega dovest će ga netko. A Ela, ona mi je samo u pola noći poslala da je živa i da je s Francuzom otišla na Brač."

"Njoj gori u životu. Već vidim da ćemo se svi osim nje vratit."

"Da mi je njenu razbibrigu na jedan dan. Pravo bih se odmorila."

"Šta ćemo nas dvoje danas?" Pita dok ja ustajem skloniti svoju šoljicu u perilicu.

"Možemo na plažu kad doručkujemo, ali neku zabačenu molim te. Ne da mi se više glumit fotografa." Aludiram na to da sam uvijek ja ta koja ga slika s fanovima što ovih dana nije baš rijetkost.

"Težak život, ali da može. Možemo krenut ovom stranom na koju nismo išli, vjerojatno ima neka uvala."

"Može."

"Spremi se, pa svratimo u pekaru. Možemo usput pojest."

"Kako god ti kažeš."

"Daj samo provjeri s Perom ima li ključ." Dodam prije nego odem do svoje sobe kako bih se presvukla.

***

"Možeš?"

"Mhm." Promrmljam.

"Pazi tu na taj kamen."

"Uff. Napokon." Kažem kad se spustimo do plaže sa koje, iskrena da budem, sam Bog zna kako ćemo izać.

"Isplatilo se." Doda Martin kao da mi čita misli.

Stvarno je. Prazna je, čista i većinski pješčana. Očito je ljudi izbjegavaju zbog nepristupačnog puta.

Dok još nije prejako sunce legnem se sunčat, ali to ne potraje jer završim isprskana. Gospodinu je očigledno dosadno.

"Daj ustaj. Ajmo picigina." Dobaci čekajući da se ja dovučem do vode.

"S čim?"

Izvadi lopticu iz džepa kupaćeg te mi je dobaci.

"Odakle si ovo izvukao?"

"Kupio sam je dok si bila u pekari. Ajde šta čekaš? Bacaj."

Ne znam kad sam zadnji put igrala picigina, ali mogu reći da je zabavno, a bome i zamorno. Odlučim otplivati do bova te sjednem na njih kako bih predahnula. Ne budem dugo sama jer se ubrzo i on nađe ispred mene.

"Kud bježiš?" Upita.

"Nisam. Samo sam došla predahnuti. Ovdje mi je super. Ni vruće, ni hladno."

Stavi ruke s moje i desne i lijeve strane na konopac kako bi i on malo odmorio, a ja zbog njegovog postupka izgubim ravnotežu i kako bi je održala obavijem mahinalno noge oko njega, što njega automatski približi mom tijelu.

Osjetim kako palcem nježno prelazi preko vanjske strane moje butine i ne mogu reći da mi se ne sviđa osjećaj.

Gledamo se ravno u oči. Uvjerena sam da ni jedno ne trepće.

Ne znam jesam li umislila da smo se krenuli približavati jedno drugome, ali sigurno nisam umislila krik koji se prolomio plažom i natjerao nas da se trgnemo, a nažalost i razdvojimo.

Pogledamo oboje prema onom pješčanom dijelu te ubrzo shvatimo da nismo jedini tu i da je krik proizvela žena koja, da kažemo tako, nije bila najopreznija pri spuštanju na plažu.

"Odoh malo u hlad." Kažem te se spustim sa bova tako da sam sad cijela u vodi.

"Jesi dobro?" Čujem ga kako pliva iza mene.

"Mhm. Malo me samo glava zabolila od sunca." Ili je od njegove blizine.

Smjestim se na peškir u hlad, dok mi glava vrvi od maloprije odigranih scena, a i onih koje su mogle uslijediti nakon toga da nas misteriozna teta nije prekinula.

"Hej, hoćemo krenuti polako?" Osjetim kako me mrda.

Ma jesam to ja zaspala? Ček sanjala sa sve ono? Šta? Ništa mi nije jasno.

"Može." Ustanem da se malo razbudim te smotam svoj ručnik i spakujem ga u torbu.

Bacim pogled po plaži i vidim onu tetu kako leži 10ak metara od nas te shvatim kako ono ipak nije bio san, zbog čeg me uhvati mala nervoza i stid. Kako se sada ponašati? Ili još bolje pitanje... zašto se on ponaša tako normalno?

***

"Šta je s vama dvoma? Što ste tako tihi?" Upita Pero koji nas je udostojio svoje prisutnosti, dok se moja prijateljica još nije ni vratila, a ni oglasila.

"Nije ništa. Nemamo više o čemu pričati." Opravdam nas na brzinu. "Kako ti? Skonta li na čemu ste?" Upitam okrećući temu na njegov ljubavni život.

"Jok. Baš sam je pokušao poljubit danas. Neka baba nas prekinula."  Gle čuda.

Pogledam u Martina koji već gleda u mene.

"Ništa frende, probaj sutra opet." Kaže i dalje držeći oči na mojim.

Je li to znači da će i on probati opet? Je li ono uopće bio pokušaj poljupca? Zbunjena sam. Ne znam šta da mislim, a ni da kažem. Ne znam je li sr trebam ponašat normalno. Mogu li se uopće ponašati normalno?

"Ništa dečki, ja vas napuštam. Preumorna sam. Ako se nekom Ela javi recite joj da me nazove. Brine me polako."

"Znaš nju, ništa se ne sekiraj. Laku ti noć." Kaže Pero.

Čujem još jedno tiho " laku noć" prije nego napustim dnevni boravak.

Definitivno mi fali sna. Ovako ne mogu razmišljati, iako je možda bolje da ne razmišljam.

No, iako nemam energije, nemam ni volje za snom te se nakon 3 sata prevrtanja po krevetu spustim natrag u dnevni.

"Ni ti ne možeš spavat?" Opet me prepadne kao jutros te mi ruka proleti prema srcu.

"Prestani to radit." Prekorim ga odmah.

"Oprosti. Stvarno mi to nije namjera bila."

Sjednem na fotelju i podignem noge na mali tabure ispred nje.

"Znaš ono danas... ja ovaj..." započne sjedajući do mojih nogu, ali ne stigne završiti jer hodnikom protutnji nešto.

Oboje se trgnemo i skočimo izvidjeti situaciju, a zateknemo uragan zvan Ela. Povratak otpisanih znači.

"Dobrodošla nazad." Kažem joj, ali me ona ni ne registrira jer je očito pripita.

Pomognem joj doći do njene sobe, usput zahvalna što ovaj stan ima dovoljno soba da sada ne moram slušati njeno pijano brbljanje.

Tek kad opet legnem u svoj krevet shvatim da su nas prekinuli, opet. Također, shvatim da nemam pojma što je htio reći. Ne mogu ni naslutiti je li pozitivno ili negativno. Najgore je što sutra sigurno neću imati hrabrosti da ga pitam da pojasni.

Ali znate kako kažu, bolje nekad živjeti u neznanju.