Martin's P.O.V.
Tata...još se nisam navikao da imam nekoga tko će me tako zvati. Imam sina.
Šokirala me, ali u isto vrijeme i ispunila sve sne.
S druge strane, nabila mi je još veću grižnju savjesti. Prebrzo sam odustao u traženju tada kada je nestala. Ne mogu reći da se nisam potrudio, jesam, ali očigledno ne dovoljno.
Ela mi je svjedok, više sam bio u Mostaru nego Italiji. Kad sam onaj dan otišao s priprema i zatekao prazan stan, momentalno sam krenuo za Mostar. Tih 8 sati čekanja leta za Zagreb me ubilo, ali mnogo je gore bilo kad je ni u Mostaru nisam našao. Mislio sam da je kod Ele, ali nije bila. Bio sam tu 3 dana, a od nje ni traga ni glasa.
U Italiju sam se vratio tek kad su mi iz kluba zaprijetili izabačajem. Ne znam kako sam uspio zadržati mjesto u timu. S trenerom sam bio u svađi mjesec dana, ali sam mu valjda ipak trebao na terenu.
No, opet sam svaki slobodni dan dolazio u Hercegovinu, nadajući se da ću je jednom uhvatiti na prepad. Nije uspjelo. Prva susjeda me jednom vidjela. Rekla mi je da se Marina nije pojavljivala nikako, da samo neka cura nekada dođe provjeriti je li sve u redu. Pretpostavio sam da je riječ o Eli.
Prolazilo mi je kroz glavu da je otišla svojim u Njemačku, ali mi nije djelovalo istinito jer je uvijek govorila kako ne voli Njemačku i kako bi izdržala svaki put jedva dva dana kada ih posjeti.
Znači, mogla je biti bilo gdje. A ja sam se gubivši nadu vratio u Italiju, da bar karijeru ne zajebem kad sam već sve ostalo.
Da nisam, možda bih Tina upoznao mnogo ranije. Možda.
No, sad imam vremena za nadoknaditi sve.
Vodim ga u Tinj, da upozna baku i dedu, iako oni još ne znaju da će ga upoznati. Ne znaju ni da postoji. Samo sam javio mami da dolazim. Unuka ćemo ostaviti za iznenađenje. Bratu sam s druge strane javio, kako bi došao sa svojim klincima da Tinu ne bi bilo dosadno.
"Wooow." Uzdahne čim uđemo u dvorište obiteljske kuće jer ugleda bazen.
"Prvo se upoznaš sa svima, pa se možeš ići kupat. Može?"
Samo klimne glavom i dalje u transu promatrajući sve oko sebe.
Pozvonim na vrata jer su iz nekog razloga zaključana. Ubrzo ih mama otvori i istog trena promijeni izraz lica.
"Jesi dobro?" Upitam grleći je kako bi došla sebi.
"Ja sam Tin." Mališa proviri iza mene i pristojno joj pruži ruku.
Spusti se na njegovu razinu te zagrli i njega uz riječi "Po svemu sudeći, ja sam tvoja baka.".
I tatina je reakcija bila slična. Naravno da je čim su klinci otišli u bazen uslijedilo 100 pitanja. No, ja sam postavio prvo.
"Kako ste znali?"
"Čuj kako? Kao da si me vratio 30 godina unazad. Mali je isti ti kad si bio njegovih godina. Odmah mi je sve bilo jasno." Kaže mama promatrajući ih kako se prskaju svatko sa svojim pištoljem.
"Odkud sad ovo?" Pita tata. "Zašto nam nisi ranije rekao?"
"I ja sam tek saznao." Uzdahnem, pa vratim pogled s djece na sve njih za stolom. "Sjećate se Marine?"
"Hercegovke?" Upita tata, a ja glavom potvrdim.
"Ispada da je, kad se sve ono dogodilo, bila trudna."
"Pa ti je tek sad rekla?" Upita mama ironično.
Ovog sam se i bojao, a siguran sam da je i Marina odbila doći upravo zbog ovog. Kako da ja sad njima objasnim da to nije ništa strašno. Ako sam ja prešao preko toga, mogu zar i oni.
"Mama...stavi se u njenu kožu. Mislila je da sam je prevario."
"Prevara i dijete nisu isto."
"Ne, nisu. I ona je toga jako dobro svjesna. Čekala je da se vratim."
"Ma daj, Martine. Ta cura tebe vuče za nos."
"Ženo, ohladi." Prekori je sad tata.
"Ako sam ja to mogao podnijet, ako sam ja sretan što bar imam priliku sada bit uz svoje dijete, budite i vi. Pa dobili ste još jednog unuka. I mama svjestan sam ja situacije, nije mi svejedno, ali razumijem je. Ne mogu reć da nisam."
Malo ih ovaj diplomatski odgovor umiri tj. mamu. Tata je od prve minute bio razumljiv.
Nije ni njoj mnogo trebalo da se prebaci u baka mode. Oblijetala je oko njega za vrijeme ručka više nego oko svih zajedno. Prirastao joj je srcu odmah. Razumijem, jer je i meni. Nije što je moj, ali ima tu neku moć da ti se uvuče pod kožu u sekundi. Marina ga je stvarno dobro odgojila, pristojan je, skroman, nije razmažen, a pri tom je veseo i razigran kao što bi svako dijete trebalo biti.
Bazen ga je dosta izmorio te smo s povukli po sobama svi. Znam da stalno svi govore da smo isti, ali pravi dokaz mi je bio kad sam ga vidio kako spava. Ista poza, ista faca kao ja, a i maza je kao ja.
I naredni dan nam je prošao u sličnom điru. Bazen, igranje s klincima, obilan ručak, a onda i put za Zagreb.
Iako prije toga sam morao obaviti jedan telefonski razgovor, ponukan svim viđenim zadnjih dva dana, razgovor za budućnost, nadam se i za obitelj.
"Umoran?" Pitam ga je vidim na retrovizoru sav nikakav.
"Ne previše."
"Pa šta je bilo? Snužden si."
"Ja bih bracu, dosadno mi je samom."
Šokira mi ovom izjavom, blago rečeno.
"Matej ima dva brata i ima se s kim igrati kući." Matej je prijatelj s nogometa. "Ja nemam nikog. U bake mi je baš bilo lijepo jer smo se igrali."
Šta ja da djetetu kažem na sve ovo?
"A miško. Znam šta želiš reći, ali nije to baš tako lako."
"Kako nije? Pa ti si sad tu. Mogu valjda dobit brata."
"Dušice, ja možda jesam tu, ali nismo ja i tvoja mama ponovno kao nekada, dug je put do toga. A i da se nešto desi, ne možemo ti garantirati da će biti brat. Što ako bude seka?"
"Pa dobro, naučit ću onda seku nogomet."
"Znaš šta bi bilo najbolje? Da ti sad kada dođemo kažeš mami da bi brata." Bolje on nego ja.
"E baš hoću."
Ubit će me Marina.
ESTÁS LEYENDO
Hercegovko sa Neretve
Fanfic"Zanemarit ćemo sad što se dogodilo između nas, je li istina ili nije. Ovo što ću ti sad reći je možda i najgora stvar koju sam u životu uradila i krivo mi je najviše što sam to tek shvatila, što mi mozak nije radio tad kao sad. Da je, definitivno b...
