Hercegovko sa Neretve

Jesi dobro?

3.8.2024.

Mediji, žuta štampa, paparazzo ili vam ga kako ih ja zovem- obični šljam. Ne znam kako, u ovih godinu dana, nisu me otkrili. Iako sam bila i na utakmicama, u Martinovom društvu i van stadiona, po gradu i restoranima, nisam im zapala za oko ili objektiv. Tu me, kako u narodu kažu, sreća pomilovala.

Euro je također prošao bez ikakve pompe. Gledala sam utakmice iz prvog reda s njegovim, u njegovom dresu, ali im to očito nije bilo zanimljivo ili jednostavno nisu pokopčali.

Nismo se mi nešto specijalno ni skrivali, ali nismo ni privlačili pozornost. Na društvenim mrežama ja i nisam nešto aktivna što se objavljivanja tiče, a Martin i kad bi objavio nešto, nije se moglo otkriti mnogo toga. Iako je bilo par suludih članaka, moram priznati. Točnije, bio je jedan, kojeg su i ostali prenijeli. Naime, nekom od šljam novinara je ponestalo ideja, pa je za članak iskoristio obični story. Citiram:

"Hercegovko sa Neretve, ljepotice moja mala- samo je dio stihova koji je krasio jučerašnji Instagram story Martina Erlića, hrvatskog reprezentativca i igrača Sassuola. Vozeći se uz Jadran, zgodni reprezentativac je uživao uz baš ovu pjesmu, posvećenu Hercegovkama, specifičnije-Mostarkama. O njegovom ljubavnom životu se gotovo ništa ne zna, ni je li solo, ni ima li nekoga. Zna se samo da ljepši spol ludi za njim, što možemo vidjeti i po broju pratitelja koji raste iz dana u dan. Slobodno možemo reći da je upravo Erlić najveća konkurencija Gvardiolu i Sosi, kada je riječ o izboru za najpoželjnijeg Hrvata. No, budnom oku našeg portala nije promakao ovaj story, budući da smo upoznati s činjenicom da je u posljednjih par mjeseci Martin i bio par puta u Mostaru. Znači li to da se talentirani branič i skrasio u gradu na Neretvi? Možda. Ostaje da vidimo rasplet. Možda je ovo puka slučajnost, a možda nam se i tajanstvena Mostarka javi, ako se prepozna."

To je najbliže što su nam se približili. Očito je nekome bilo dosadno pa se igrao detaljima. Mislim, nisu pogriješili.

Baš mi je nekako godilo, što nas novinari ne diraju, što im nismo zanimljivi. I da su me vidjeli u Italiji s njim, vjerujem da me ne bi mogli povezati s Mostarom samo tako, mislili bi da sam Talijanka. Valjda sam jedna od rijetkih kojoj novinari nisu predstavljali stres. Do danas...

Danas se sve to promijenilo. Danas je zbog jednog članka sve propalo. Otkaz bez najave, isključen mobitel, rezerviranje prvog leta, pakovanje, sve to zbog jednog jebenog članka. Čak i nisu novinari krivi, koliki god šljam bili, oni su se samo tu zatekli i zabilježili viđeno.

A ja? Ja sam ta koja ne zna gdje je, koja je presušila od količine prolivenih suza. Ja sam ta koja se nada da će do aerodroma doći živa, jer se na sva današnja događanja uključila i vrtoglavica.

A baš mi je bilo mirno jutro...Lagano buđenje, kavica, editovanje slika, malo čišćenja. Izležavanje u praznom stanu jer je Martin taman otišao na pripreme. Zvučalo je idealno, do tih 1 poslijepodne.

Kad sam čula Elino "Jesi dobro?" preko telefona, znala sam da neću biti, jer da se išta dobro dogodilo ne bi mi postavila to pitanje čim sam se javila, bez ikakvog pozdrava.

Jedina dobra stvar je što nitko nije preminuo. To mi je iskreno bila prva pomisao kad sam je čula...Tko je umro? Preplašila me, ono baš. Svašta mi je proletjelo kroz glavu. Mama, tata, bake, djed, Martin, ma svi, čak i Roki, bakin dugogodišnji pas za kojeg sam i ja osobno vezana jer je tu odkad sam bila mala.

Iskreno, na sve sam pomislila, samo nisam na ono što je stvarno bilo. Ne znam jesam bila naivna ili sam možda imala previše povjerenja, ali to mi nije bilo ni na kraj pameti. Glupača.

Količina suza koju sam ja prolila u zadnjih par sati je suluda. Glupa sam i što plačem.

Taman sam se bila smirila od Elinog poziva i onda je uslijedio još jedan, njegov. No, tada nisam podigla slušalicu. Prekinula sam ga, poslala Eli poruku da gasim mobitel i da ću joj se javiti kada sletim i izvadila karticu. Kartica je završila u smeću, a ja u ormaru, pakujući se dok mi niz lice lije kiša, pljusak bolje rečeno.

Ja stvarno ne znam kako sam došla do Zagreba, ne znam. Samo znam da sam otečena došla do hotelske sobe, obavijestila svoje da sam stigla da se ne brinu i zatim utonula u jastuk. Nije ni on dugo bio suh, pretežno zbog toga što bi svako zatvaranje očiju završilo prikazom jedne te iste slike, one zbog koje mi se ovo sve i događa- on i neka preko njega.

Bože, ako me uzmeš večeras, neću se buniti.

_______________________________________
Evo vam još jedan za večeras...Nastavak  nešto kraći, ali u potpuno drugačijem stilu nego inače...da vas zbunim još malo. Pusa...