Martin's P.O.V.
"Ajde doručkuj, pa imamo mnogo toga za obavit." Kažem malcu kad se probudi napokon potpuno. Već sat vremena se obojica valjamo po krevetu, no razbudili smo se. Rekao sam ja lijepo, spavaliva je na mene.
Bit će ovo dug dan, proveden doduše na kauču, ali nećemo ljenčariti nego obavljati važne zadatke.
"Hoćeš jaja kao i ja ili pahuljice?"
"Jaja, ali onako kako mama pravi."
"A kako mama pravi?" Upitam jer ne znam čitati misli, a stvarno ne znam kako ih Marina pravi.
"Pa ono da bude žuto pa okolo bijelo?"
"Na oko?"
"Jao tata šta pričaš."
Bukvalac mali. Nađem sliku na internetu pa mu pokažem.
"Ovako?" Kažem okrećući mobitel prema njemu.
"Daa."
"Pa to ti se zove jaje na oko. Da znaš za poslije. Hoćeš jedno ili više?"
"Može jedno i sira sa strane." Kakva narudžba.
Završimo ubrzo s jelom pa se prebacimo na kauč za laptop kako bi počeli napokon. Što prije počnemo, prije ćemo završiti, znači prije ćemo stvarno moći ljenčariti.
"E hajmo početi. Koje boje želiš soba da ti bude?"
"Hmmm. Može plava."
"Može, ali ako mogu predložit da ne bude svaki zid plav. Možda da budu 2 bijela a 2 plava."
"Svejedno mi je. Samo nek ima nešto plavo."
Nađem stranicu firme od koje ćemo uzimati boje pa mu izlistam plave nijanse. Mislite da je žensko izbirljivo? Tin je još gori vjerujte mi. Jedva smo našli tu neku tamnu koju je on zamislio.
Otvorim mu stranicu s namještajem da skupa izaberemo sve za njegovu sobu.
"Ja bih ovaj!" Pokaže na krevet koji je kao auto.
"Ali ti si veliki za taj. Nećeš moć stat."
"A daj..."
Rastuži se, no ubrzo nađe novi koji mu se sviđa prvenstveno jer ima stepenice i na kat je pa se može penjati. Ormar sam birao ja jer mu naravno to nije bilo zanimljivo, radni stol također. Sad ga to ne zanima, no, kad dogodine pođe u školu zanimat će ga.
Zato je koš koji će staviti na vrata birao sat vremena. Ili mu se ne sviđa boja, ili lopta koja dođe uz njega, ili mu je premal. Uglavnom, težak izbor. Nije kao da mu mogu staviti pravi koš vani pored terena, ali ne. On hoće u sobi kako je vidio na televiziji. Aj sam tu samo da udovoljavam.
Ostale prostorije u kući će urediti za to stručna osoba, koristeći se Marininim slikama kao vodiljama. Zapravo je već počela i nije ostalo još mnogo kuće za odraditi. Htio sam da malac sam izabere sve za svoju sobu jer znam koliko mu je to posebno. Jednako kao meni opremanje teretane. To je prvo što sam i napravio.
Kada završimo sa biranjem svih dijelova za sobu, odlučimo predahnuti jer je već bilo vrijeme ručka.
Skupa spremimo piletinu i neko povrće. Odkad je bolestan, Marina ga samo šopa voćem i povrćem. Iskreno, za malo dijete od kojeg očekujem da samo traži slatkiše, premalo se buni se na ovu prehranu.
On mi je pomogao sjeckati, dodavao bi mi novi komad kad bih isjeckao jedan, zatim je, kada je došlo vrijeme za to, miješao sve to u tavi, dodavao začine kad mu kažem. Mogao bi on biti dobar kuhar jednog dana. Već pokazuje da ima smisla. Ja sam u njegovim godinama bio zainteresiran isključivo za loptu, a on je potpuno suprotan. Zanima ga sve, od lopte, do kuhinje i kućanskih poslova. Baš me zanima kako će to sve izgledati kada krene u školu. Hoće proširiti interese ili će zbog izloženosti raznim poljima izgubiti interes potpuno.
Kad pojedemo on posloži suđe u perilicu, inzistirao je da baš on to uradi, a ja se nisam bunio.
Vratimo se u dnevnu, a on mi samo uvali rukicu u krilo da ga češkam. Ovo sam ja Marini uvijek radio. Isti smo.
"E sad malac moramo obavit nešto puno važnije." Kažem otvarajući laptop. "Moramo izabrati prsten za mamu, ali joj ni ovo ne smiješ reći."
"Šutim." Pokaže kako ključa usta. Stvarno sam zahvalan Bogu što čuva tajne bolje nego pola odraslih koje znam. Nije ni svjestan kakvim informacijama raspolaže. Obično su djeca po onom principu "na guzicu bi progovorili". Očekivao sam da će Marina saznati za kuću već prvi dan, ali evo nakon više od od 7 mjeseci nije. Zato sam i osjetio povjerenje dovoljno da zajedno s njim i biram prsten. Znam da će šutjeti.
"Moraš mi pomoći da nađemo najljepši." Kažem listajući stranicu zlatarne.
"Ovaj mi se ne sviđa. Vidi na šta liči." Iznenadi me izborom riječi i slaganjem rečenice, ali ne i samom reakcijom jer je prsten preko kojeg smo prelazili u tom trenutku stvarno bio užasan.
"Mislim da se ni mami ne bi svidio." Zastanem malo da pomjerim stranicu na idućih 6 izbora. "Ima li ovdje neki da ti je lijep?"
"Hmm. Možda ovaj." Uperi prst u onaj sa centralnim dijamantom u obliki mini suze.
"Taj je lijep. Hoćemo listati dalje? Možda nađemo nešto bolje." Upitam, a on mi da znak tako što klimne glavom.
Listali smo mi tako još pola sata. Na kraju smo odabrali onaj koji u sredini ima malu suzicu, ali je po rubu okružen još sitnijim kamenčićima. Mal je, ali "bogat".
Još je potrajala naša patnja jer smo čekali da bude sigurno poslati Eli sliku jer ipak je Marina u blizini. Nakon 2 sata smo i to uspjeli i dobili odobrenje od nje. Znači dobro smo mi to odabrali.
Budući da je već bilo mračno vani, umjesto odlaska u zlatarnu naručili smo ga online, samo ćemo ga sutra pokupit. Bitno da ga imaju na stanju i čekat će nas spreman.
"A tata, hoću moć dobit bracu kad daš mami prsten?"
Ne opet ta priča. Vratim pogled s njegovih očiju ispred sebe smišljajući adekvatan odgovor.
"Ne znam ljubavi. Vidjet ćemo. Prvo mama mora reći da."
Ne znam ni želi li Marina još djece. Nismo pričali nikad o tome, nismo ni imali kad. Ne pričamo ni o braku, a kamo li još djece. Upravo zato i strepim da će njen odgovor, kad jednom to pitanje izađe kroz moje usne, biti ne. Ja sam to u svojoj glavi sve zamislio savršeno, kuća, brak, djeca, a zapravo nemam pojma što ona misli o tome svemu.
Tinja u meni ta nada da će sve biti tako. Nije imala nikoga, možda je to neki znak. I koliko god glupo zvučalo, ovo s Tinom nas je samo dotadno zbližilo.
BINABASA MO ANG
Hercegovko sa Neretve
Fanfiction"Zanemarit ćemo sad što se dogodilo između nas, je li istina ili nije. Ovo što ću ti sad reći je možda i najgora stvar koju sam u životu uradila i krivo mi je najviše što sam to tek shvatila, što mi mozak nije radio tad kao sad. Da je, definitivno b...
