20.3.2030.
"A zašto se ja ne mogu upisati na nogomet? Svi iz vrtića idu."
"Tin, rekla sam ne može."
"Ali mamaaaa."
Izignoriram početak još jednog tantruma. Bar mi je cilj bio izignorirati, ali me iduća rečenica, koju ovaj petogodišnjak bez ikakve zadrške izgovori, pogodi pravo tamo gdje ne treba, u srce.
"Da imam tatu, on bi me pustio."
On ljutito ode u sobu i zalupi vratima, a ja ostanem pokisla stojeći u kuhinji.
Da imam tatu...
9.1.2024.
"Jesi se uspjela snać?" Upita oslonivši se na okvir vrata.
"Definitivno će nam trebati još jedan ormar." Uzdahnem ustajući se s poda. "Ali sad mi prvo treba kava."
"Zar ti nije kasno?" Na to mu zadam takav pogled iz kojeg odmah uspije pročitati da se gadno zajebao tim pitanjem. Ne progovori više ništa nego ode u kuhinju i za par minuta dobijem u ruke šolju crnog zlata.
"Kad ideš ujutro?"
"U 10 moram biti u studiju. Radim neko kao probno snimanje. I onda trebam ugovor potpisati."
"E super. Meni je trening u 10:30. Taman te uspijem odbaciti. Uzbuđena?"
"Više preplašena..."
"Dođi." Uvuče me u zagrljaj. "Sve će to bit dobro. Samo polako." Smjestim glavu u njegov vrat i iako sam maloprije popila dozu kofeina, već bih mogla zaspat. Ovako mi je super.
"I odmah da se dogovorimo" prekine moj početak drijemke. "Kad budeš slikala u klubu, nema gledanja drugih dečki. Zapravo, nema nikako gledanja drugih."
"Ljubomorko." Kažem ne pomjerajući glavu nego samo ostavim sitni poljubac tu gdje jesam.
21.3.2030.
Nisam ni minute spavala cijelu noć. Oči su mi ogromne i odvratne, što od neispavanosti, što od plakanja.
Ubila me ona rečenica, ubila. Za ovih 5 godina njegova života ništa nije bilo toliko snažno da me razbije, a ovo me dotuklo.
Grižnja savjesti me pojela noćas. Toliko, da je moj sinoćni stav potpuno promijenjen. Koliko god ja bila protiv nogometa čini mi se da će krenuti tatinim stopama.
Spremim mu doručak za ono vrijeme kad obično ustaje, ali se on ne pojavi. Odem do sobe provjeriti ga i vidim da je budan, ali i dalje naduren. Ne želi progovoriti sa mnom.
"Tinoo, ajde doručkuj pa ti moram reći nešto. Svidjet će ti se." Dobijem njegovu pažnju i krene prema kuhinji i dalje naduren.
Gledam ga kako jedva trpa zadnji zalogaj u usta i odmah prebacuje pogled na mene bez i da je prožvakao kako treba.
"Dođi." Uzmem ga i krenem s njim u dnevni te ga, kad sjednem na kauč, smjestim u svoje krilo.
"Oprosti za ono sinoć, što sam se derala." On me samo zagrli, a meni odmah bude lakše.
"Što si mi htjela reć?" Znatiželjan na mamu.
"Možeš upisati nogomet..." ne stignem završiti rečenicu jer već skače što po meni što po prostoriji.
"Hvala mama, hvala, hvala. Volim te."
"Nisam završila." Prekinem ga te mu se faca odmah snuždi. "Upisat ćemo te, ali tek tamo u 8. mjesecu, jer je sad kraj sezone. Može?"
Opčinjeno klimne glavom.
"U Dinamo jel tako?"
"Gdje god ti želiš." Kažem mu iako već znam odgovor.
19.3.2024.
Nisam mislila da će rad s Martinom biti ovoliko kompliciran. Danas smo u klubu jer trebamo pofotkati slike za najave utakmica. Možda bi i završili da on stalno nešto ne dobacuje ili me ne ometa.
"Drugi put kad ja budem radila u klubu, ti ostaješ kući." Kažem čim sjednemo u auto.
"Pa šta sam sad radio?" Požali se odmah.
"Čuj šta... ometaš me čitav dan. Mogla sam bit gotova prije 3 sata."
"Hercegovke..." uspuhne.
"Bit će tebi Hercegovke...sam si birao."
"I da znaš, dobro sam odabrao." I kako ja sad da budem ljuta na njega? Kako?
"Kad sam te već toliko omeo, može za ispriku večera večeras?" Umiljato se javi uparkiravajući auto u garažu.
"Može, ali me onda moraš pustit da riješim slike jer ih moram poslat ujutro gotove."
"Nikakav problem. Fotošopiraj mene da budem najljepši."
Preokrenem očima i uđem u lift.
17.8.2030.
"Jesi vidjela vijesti?" Upita me Ela preko telefona.
"Kakve vijesti?"
"Ček, stvarno nisi?"
"Ela, plašiš me." Što sam toliko trebala vidjeti, a da mi je promaklo?
"Evo poslala sam ti link."
Izađem iz poziva te uđem u link koji mi je stigao.
"32ogodišnji reprezentativac se vraća u HNL."
"Zajebaješ me?" Upitam je čim se vratim u poziv.
"Nažalost ne. Ali to ti je tek glasina. Ništa nije službeno." Kaže da me utješi.
"Što sad?" Upitam na rubu suza. Nisam ovo imala u planu, nikako. Možda sam trebala, ali nisam.
"Maki smiri se. On i ako dođe bit će u Splitu, ti si u Zagrebu. Ne sekiraj se."
"Iskreno, da se Tin nije upisao na nogomet prije tjedan dana, vratila bih se u Mostar. A sad ne mogu. Zamrzit će me ako ga ispišem."
"Je li pitao za tatu?"
"Nakon onog ispada prije par mjeseci ne. Ali vidim da mu fali, samo i on vidi koliko je meni teško pričati o tome." Pametno je to dijete. Tu vjerojatno nije na mene, jer da sam ja bila pametna sad se ne bih našla u ovakvoj situaciji.
"Znaš, nije moje da se miješam...ali ne misliš li da je vrijeme više da se sve sazna?" Upita s dozom opreza, isčekujući moju reakciju.
"Odavno je Ela vrijeme bilo. Da sam bila pri sebi, saznalo bi se prije 5 godina, a sad nemam hrabrosti. Više sam hrabrosti tad imala."
"Misliš da će ga uzet ako sazna?"
"Ne mislim. Zapravo, ne znam. Nije on takav." Vjerovat ću da nije.
"Znaš, ako bilo što bude...uvijek se možeš vratiti. Stan ti je i dalje tu. Možda se nakupilo malo prašine, nisam odavno čistila." Kaže kroz šalu.
"Znam, sve znam. Ne sekiraj se za prašinu. Naletit ću ja jednom na par dana pa srediti. Ti brini o bebici. Prašina je najmanji problem."
"Ako bude žensko, taman ti nevista može bit." Dobaci.
"Nisam dijete ni u školu upisala, ona bi ga ženila. Bježi budalo."
"Pa bar znam da je dobro odgojeno."
"Znaš, to je jedna od najboljih pohvala koju sam u životu dobila. Hvala ti."
I zaista je tako. Nije što je moj, ali je dobro odgojen. Ima nekad i nepristojnih momenata, ali samo prema meni. Ne mogu ga grditi, imala sam ih i ja sa svojim roditeljima.
YOU ARE READING
Hercegovko sa Neretve
Fanfiction"Zanemarit ćemo sad što se dogodilo između nas, je li istina ili nije. Ovo što ću ti sad reći je možda i najgora stvar koju sam u životu uradila i krivo mi je najviše što sam to tek shvatila, što mi mozak nije radio tad kao sad. Da je, definitivno b...
