Hercegovko sa Neretve

Da je meni tebe udat

Marina's P.O.V.

Posljednjih 2 mjeseca je bilo baš burno. Znala sam da će biti tako, ali nisam očekivala u ovoj mjeri. Imalo je to velikog utjecaja, na sve nas, ali na Tina pogotovo.

Bila sam upoznata s mogućim nuspojavama terapije, ali sam se nekako potajno nadala da će ga zaobići. Nažalost nisu. 

Već nakon prve kemoterapije uslijedile su mučnine, koje su rezultirale gubitkom apetita a na kraju i kilograma. Kako se broj terapija povećavao, tako se njegovo stanje mimo bolesti pogoršavalo.

Nije dugo trebalo da mu kosa počne opadati, dok je na kraju nismo potpuno ošišali. No, kosa je najmanji problem. Narast će, iako je njemu upravo ona bila onaj najveći. No, brzo je shvatio da je zdravlje bitnije od izgleda i da je frizura u ovom stanju na zadnjem mjestu.

S druge strane, koliko god ga terapije psihički i fizički ubijale, djelotvorne su, rade svoj posao. Tu nam je informaciju doktor potvrdio svaki put kad smo bili na kontroli, a vjerujte mi, bilo ih je podosta.

Iako smo se tješili da nećemo morati ležati u bolnici, morali smo. To nam je bilo prebivalište čak mjesec i pol. Naravno da je i to ostavilo traga na dječju psihu. Već nakon prvog tjedna postalo je izazovno, ništa nije pomagalo, ni crtani, ni igračke, ni pozivi s tatom, čak ni Martinov dolazak. Ne mogu reći da ne razumijem, mene je ubilo, a kamo li dijete. Baš ga je izmorilo.

Iduća je kontrola točno za tjedan. Ako se ispostavi da je u remisiji život nam se vraća djelomično u normalu. No, ako ne bude tako, velika je mogućnost da nas čeka još koji mjesec u bolnici.

Ne bi mu bilo boljeg poklona za 6. rođendan nego da mu kažu da je u remisiji. Sve bih odmah dala sad, da čujem to sad.

Budući da je imao 5 dana slobodno, Martin ih je iskoristio da dođe. Bio je on tu skoro svaki tjedan, ali ne ovoliko u komadu. Tin se naravno obradovao jer će imat tatu kući napokon. Dosad ga je samo viđao u bolnici.

"Jesi se spakovala?" Bijaše prvo što čujem čim uđe u stan.

"Za šta?" Upitam zbunjeno.

"Pa za Mostar. Jesmo se dogovorili da ideš u Ele?"

"Misliš ti i Ela ste se dogovorili?"

Potajno su oni to osmislili, no, kad mi je Ela to spomenula mislila sam da se zezaju. Ne mogu sad ići, iako silno želim vidjeti bebicu koja uskoro puni 2 mjeseca.

"Ja sam ozbiljan. Imaš 2 sata da se spakuješ i kreneš. Vrijeme je da i ti odmoriš Maki, a i red bi bio da buduće kumče upoznaš prije nego krene u vrtić."

"Upoznat ću je...Sada nije vrijeme." Pazim da me Tin ne čuje kako ga ne bih dodatno zabrinula.

"Maki, ozbiljan sam. Ja sam tu. Neće se ništa dogodit. Idi odmori glavu, druži se malo s Elom i bebačem i vrati se do kontrole. Molim te, zbog sebe." Uhvati me objema rukama za ramena govoreći mi pravo u facu kako bi me što prije ubijedio.

"Jesi siguran da možete sami?" Upitam nesigurno.

"Naravno da možemo. Snać ćemo se mi. Samo ti odi, pusti nas da igramo igrice."

"Stvarno ne odustaješ..."

"Jebiga takav sam."

***

"Isuse, kako je medena." Kažem uzimajući Tiu u ruke.

"Bucka je na tatu." Odmah se Ela opravda.

"Ali obrazi, gledaj ih." Sad potpuno razumijem potrebu starijih žena da štipkaju djecu. Pojela bih je da mogu.

"Priznaj, sad kad je gledaš želiš još jedno." Počne me zezat.

"Slagala bih kad bih rekla da ne želim." Kažem iskreno. "Ali sad apsolutno nije vrijeme."

"Kako je Tinćo?"

"Dobro, koliko može da bude. Izmučilo ga je ovo sve. Za tjedan dana ima kontrolu. Trebali bi saznat tada jel sve okej."

"Bit će." Ohrabri me.

"Nego, kad će krštenje?"

"Ne znam...nismo još ništa isplanirali. Čekam malo toplije vrijeme."

"Ova tvoja mama baš ima prohtjeva." Kažem bebici.

"Nije do mame. Dobro možda je, ali želim da bude savršeno. Samo nek prođe sezona gripe i kiše i organiziramo."

"Sad će to brzo."

"Lako ćemo mi za krštenje...da je meni tebe udat." Uzdahne.

Samo prevrnem očima. Očekivala sam da je na pragu ulaska u četvrtu deceniju života već zrelija, ozbiljnija, pogotovo nakon što se ostvarila u ulozi majke. No, sad vidim da je to i dalje ona standardna "srednjoškolska" Ela koja se voli zajebavat kadgod i gdjegod stigne.

"Mislila sam da smo od toga odustale."

"Šta smo bona odustale?" Napadne me odmah. "Neću te pustit dok ti ne kumujem pred oltarom."

"Kako ti mala izdržiš s njom?" Ponovno se ja jadam bebaču kojem ništa jasno nije.

"Kani se djeteta. Nego, kad bude krštenje, ima da povedeš i Martina. Dogovorit ću ja s kumom sve, malo da to ubrzamo. Nismo mi mlade toliko."

"Ma šta ćeš dogovorit?" Upitam je šokirano.

"Pa svadbu. Čuj šta..."

"Valjda se i mene nešto pita."

"Ooo, pitat će te se draga, onda kad klekne pred tebe."

"Bože sačuvaj."

"Ajde, ne seri mi sad tu. Da pita sad, pristala bi ti. Priznaj."

"Ne znam." Kažem ozbiljno. "Nismo mi posvađani, ali nije ni kao prije. Odkad se Tinćo razbolio, ništa od toga se nije ni provlačilo kao tema. Nekako, pomirili smo se sa situacijom. Živimo odvojeno, nismo u vezi, a dobri smo kao roditelji i to je najbitnije."

"U grob ćete me otjerat." Uzdahne. "Stavrno hoćete, kad ste nesposobni."

Jebiga Ela, to mi trenutno nije prioritet. Svejsna sam sam ja da ulazim "u godine" i da mi se "vrijeme" udavat, ali nemam u planu to u skorije vrijeme, niti planiram išta požurivati. Da nije bilo sve proteklih par mjeseci, možda bi se na tom planu nešto i desilo, ovako jednostavno to nije prioritet i svi smo to ostavili po strani. Očigledno svi osim Ele.

Zna ona koliko sam ja tada propatila, ali je upravu, sad da klekne, pristala bih. Nije isto kao prije, vjerojatno nikad ni neće biti. Sad smo odrasli, zreliji, na kraju krajeva, sad je i dijete tu. Velika je to razlika. Ne mogu reć da ljubav cvjeta kao što je tada, iako znam d ana kraju nije kriv, ne mogu se samo vratiti na staro. No, znači mi, nenormalno mnogo. Navikla sam se da je ponovno tu, u blizini. Znači mi svaki put kad ih vidim kako se igraju, kako su zajedno, smiju se, zezaju. Srce mi se ispuni nekom posebnom emocijom na te prizore. Znam da bi i on volio da smo skupa, nagovijestio mi je to više puta. Nagovijestio je, ali ne i poduzeo nešto. Tako da se tješim da nije do mene.