Hercegovko sa Neretve

Moram ti nešto pokazati

Marina's P.O.V.

Nervozna sam, jako, nikad nervoznija. Od ranog jutra sam na iglama. Jučer smo povadili sve nalaze, obavili pretrage i danas bi u 1 trebali saznati na čemu smo.

Budna sam od 5, nisam mogla više spavati, samo sam se vrtila po krevetu. Čistim odkad sam ustala jer mi je to jedini korisni način da se suočim s nervozom. Tako je oduvijek, kad sam pod živcima čistim i pospremam. Tada mi kuća i jeste najčišća.

Strah me. Strah me da će reći da se ništa nije promijenilo, da je svo ovo ružno vrijeme, koje je iza nas, bilo uzalud. Što ako opet mora na terapije? Ove su ga dokrajčile, taman se počeo vraćati na staro. Ponovno mu je osmijeh na licu, ima energije. Ne mogu ni zamisliti što će biti ako opet morali prolaziti kroz sve ono što smo dosad.

Hvala Bogu, Martin je tu. Što god da budu vijesti, lakše ih je podnijeti kad nisi sam.

Završim s čišćenjem kupaonice pa se zaputim u kuhinju napravit im nešto za doručak prije nego i nju počnem čistiti.

Dok im tostiram kruh čujem ih kako se smiju u sobi, vjerojatno zbog škakljanja. Tin ga mrzi, kao i ja, a Martin to jako dobro koristi.

"Mama, mama, sakrij me." Dotrči do mene te se čim se ja okrenem sakrije iza mene.

"Pazi, vruće." Pomaknem ga od štednjaka. "To te sigurno tata škaklje."

"Ja? Nisam ja ništa." Kaže Martin ulazeći u kuhinju.

"Je, mama, je."

"Ne brini, znam ja da on laže."

"Eejj." Pobuni se Martin koji već sjeda za stol.

"Pusti ti tatu, ajde sjedaj, sad će doručak."

Naravno da sjedne na što dalju stolicu.

Stavim im tanjure i sve što sam pripremala pa odmah počnem s čišćenjem.

"Ti nećeš jesti?"

"Ne mogu." Odmahnem glavom, a znam da će i sam znati razlog zbog čega. Potvrdi mi to pogledom koji mi uputi. Razumije i žao mu je.

Da mi je samo dočekati tih 1 sat, da znam na čemu smo. Ovako se pojedoh cijela.

Tih 4 sata su prošla tako sporo, nikad sporije.

Oko 12 je Martinov brat pokupio Tina. Došao je tu sa klincima i izveo ih sve u park i na ručak. Tko zna što će biti i kad će se idući put moći družiti sa rođacima.

Nas dvoje smo se bezvoljno spremili kako bi mogli krenuti. Oboje smo pod stresom, vidi se na nama. Šutimo od kad je Tin otišao. Znam da ako progovorimo priča će biti o doktorima, zato i biramo šutnju.

Vožnja do bolnice je bila kao odlazak na  presudu, čekanje smrtne kazne. Ne znam kako opisati. Koliko god želim saznati, toliko me i strah.

Šutnja se nastavila sve do recepcijskog pulta bolnice. Tad je samo on progovorio rekavši sestri za tim istim pultom razlog našeg dolaska i ime doktora kojeg trebamo.

Ne znam ni je li to bilo potrebno. Koliko smo bili u bolnici, sa sestrama sam na ti. Sve su upoznate i sa mnom i sa Tinom, stanjima, nalazima, ma sa svim.

Vožnja liftom je također bila u tišini. Mogu reći da je tih par zadnjih trenutaka bilo najteže. Teško toliko, da sam pred vratima ordinacije zastala. Došlo mi je da se samo okrenem i nestanem, pobjegnem. Što dalje, to bolje.

Osjetio je to i on, zato mu se ruka i našla na mojim leđima, prošavši par puta preko njih u nadi da će me to ohrabriti. Ne mogu reći da je, ali definitivno je podsjetnik da nisam sama tu pomogao.

"O Erlići, očekivao sam vas." Kaže doktor čim kročimo u ordinaciju nakon kucanja.

Nemam snage ispravljati ga da nisam Erlić, to mi je sad najmanje bitno. No, razumijem zašto je to posumnjao. Tin nosi Martinovo prezime. To smo riješili nedugo nakon što su se upoznali, prije dijagnoze, tako da su svi nalazi s tim prezimenom.

"Bio bi red da odmah počnemo, znam da vam ovo nije lako."

Klimnem glavom jer mi je jezik i dalje zablokiran. Martin mu je nešto rekao, ali iskreno pojma nemam šta.

"Dobio sam jutros sve snimke i pretrage." Započne, a mene tek tad znoj oblije. Samo završi, molim te. Nesvjesno potražim Martinovu ruku i tek me taj stisak vrati u realnost.

Znate ono kad se penjete na visinu pa vam se uši "začepe" i u jednom trenu samo taj osjećaj prestane i opet normalno čujete? E takva je i moja reakcija na osjećaj njegove ruke preko moje bila. Postala sam svjesna i gdje sam i na što da se koncentriram.

"Da ne dužim, dobro je. Zapravo stanje je odlično. Nema metastaza, nema znakova novih kancera, limfni čvorovi su čisti, leukociti normalni."

Pričaj ti doktore do sutra, meni je nakon prve rečenice svanulo, ostalo ni ne slušam.

Samo pogledam malo u lijevo i ne znam čiji je osmijeh veći. Tresem se, od sreće.

"Naravno, redovne kontrole su obavezne, bolest se, ne daj Bože, može vratiti. No, najbitnije je da je sadašnje stanje odlično i da su terapije djelovale."

U tolikoj sam euforiji, da sad zbog nje ne mogu progovoriti. Jedino što napusti moja usta je jedno "Hvala vam."

"Zaista doktore, hvala vam velika i vama i svima na odjelu." Martin bude rječitiji od mene.

Pričali su oni još, no, moja koncentracija je negdje daleko, planira sve izlete i druženja koja smo propustili, zamišlja to malo lice i reakciju kad mu kažemo da nema više noćenja u bolnici, da može prespavati kod bake, da može malo češće pojesti i nešto nezdravo i vjerojatno ono najvažnije- da se uskoro može vratiti u nogometnu školu.

Jedino sam bila dovoljno pri sebi pokupiti sve papire koje nam je doktor dao i spremiti ih s ostalim koji su uvijek uz mene. Vremenom je to postala velika hrpa.

Prije samog izlaska svratimo opet do pulta, predati sestri jedan od papira, a usput i dogovoriti termin za prvu kontrolu te pokupiti popis svih pretraga koje treba obaviti za istu.

"Jesmo, sve je u redu. Nema tragova bolesti. Zdrav je." Govori Martin bratu na telefon, dok ulazimo u auto.

Zdrav je. Moja beba je zdrava. To mi trenutno odzvanja u glavi i upravo je to razlog, bolje rečeno, uzrok par suza koje kliznu niz moje lice.

"Ej, čujemo se poslije. Nemoj govoriti mami, nazvat ću je ja kasnije." Poklopi te se okrene prema meni.

Riječi nisu bile potrebne, no, zagrljaj jeste i njime je sve rečeno.

"Dosta suza, moram ti nešto pokazati."

"Što?" Upitam izvalčeći se iz zagrljaja i brisući suze, puštajući njega da pokrene auto.

"Vidjet ćeš." To bude sve što kaže ostavljajući me u neizvijesnosti iako zna da to mrzim, ali sam trenutno toliko dobro raspoložena da mu ni to ne mogu zamjeriti.