Hercegovko sa Neretve

Bit će teško

Martin's P.O.V.

Slobodno mogu reći da mi uloga oca pristaje, cvjetam. Ne mislim to samo ja, kažu mi i ostali. Malo je bilo čudno objašnjavati ljudima što je zapravo dovelo do ovakve situacije, ali snašao sam se.

Zaletim se do Zagreba bar jednom u 2 tjedna, družim se s mališom, ponekad ga povedem sa sobom nazad. Navikavamo se jedno na drugo još, ali se jako lijepo slažemo. Kada čujem to "tata" sve je lakše.

Kad god sam u Zagrebu, provjerim i kuću. Gradilište jako lijepo napreduje. Marko je to sve odlično osmislio i povjerio pravim ljudima tako da su grubi radovi skoro gotovi. Do proljeća bi s vana trebalo sve biti gotovo, a u unutra bi ostale još neke sitnice. Naravno, vani će se kopati bazen. To mi je osnova dogovora s Tinom. Ako sluša, dobije bazen kao u bake. Marina još ništa ne zna i plan je da tako ostane dok se potpuno ne završi.

Naš odnos stagnira. Čujemo se, naravno, kad god treba nešto oko djeteta ili dogovoriti raspored i to, ali nismo se još vratili na ono od prije. Daleko smo od veze, mnogo daleko.

Bilo je uobičajeno vrijeme za videopoziv s Tinom. Svaki dan se čujemo otprilike u isto vrijeme, rijetke su promjene. No, danas je bio jedan od tih rijetkih dana.

Telefon zazvoni, no, umjesto videopoziva bude onaj obični, glasovni.

Javim se, planirajući nakon javljanja uključiti i kameru.

"Martine" začujem je uplakanu s druge strane telefona i kamera ostane negdje daleko u mislima, a moj mozak preplave sve moguće crne misli i situacije zbog kojih je ona možda ovakva.

"Marina? Šta ti je? Šta se događa?" Uspaničim se momentalno.

"Tin...onesvijestio se. Poslali su ga na 50 pretraga. Ne daju mi da ga vidim." Čujem po glasu da joj nije dobro i da je već na izmaku snaga.

"Smiri se. Molim te. Da ne bude i tebi nešto." Kažem već tražeći novčanik i ključeve. "U kojoj ste bolnici?"

"Na Rebru." Projeca.

"Ja krećem odmah iz Splita. Ako ti kažu bilo što javi mi. Zovem te čim stignem. I molim te, molim, nemoj sebi štetu pravit. Smiri se, i zbog sebe i zbog Tina."

Nije prošlo mnogo između kraja razgovora i sjedanja u auto. Palio sam ga stavljajući trenera na zvučnik. Razumio je čovjek odmah situaciju, ipak je i sam otac, stoga nije bilo problema i dobio sam slobodno. Ionako nisam svaku tekmu u prvoj postavi, mogu tjedan dana i bez mene. Ovo je važnije.

Ako se igdje zapisuje vrijeme prelaska puta između Splita i Zagreba, nek se zapiše i ovo moje. Siguran sam da sam oborio rekord.

Uletio sam u bolnicu, blago rečeno uletio. Prepao sam sve, s obzirom da je gluho doba noći. Pravili su prvo problem na pultu, ali su mi se smilovali na kraju. Tako da su me uputili u sobu u kojoj su trebali bit i Tin i Marina. Ona mi se javila jednom samo, da kaže kako su ga vratili u sobu. Ostalo će valjda sve znati ujutro.

Napokon nađem sobu u kojoj je Tin pa uđem polako svjestan da vjerojatno spava jer je kasno. Spavali su oboje, on na bolničkom krevetu, a ona na stolici pored.

Nisam htio mališu dirati da ga slučajno ne probudim. Siguran sam da je istraumatiziran i da će mu san dobro doći. Nju mi, s druge strane, bude žao gledati na toj stolici pa je promrdam kako bi prešla na kauč koji je također u sobi. Najradije bi je poslao kući da se odmori, no, poznavajući nju, neće pristati.

"Maki." Trzne se kad je dodirnem. "Daj idi na kauč. Ukočit ćeš se tu." Prošaputam.

Još kroz san, protetura do kauča, ja joj izvučem dekicu iz jednog od ormara koji su u sobi.