Iako na vjenčanju nema ni 100 ljudi ukupno, mene trema hvata kao da ih je 500. Dobro, nije samo trema tu krivac, ali je među glavnim. Sudbeno je naspram ovog crkvenog ništa, samo neki potpis na papiru. Ovo je pravi događaj.
Tin je, kao mali gospodin u odijelu, odlučio da će on biti s Martinom i da će se sa mnom sastati tek u crkvi, kao i cijela Martinova strana.
Odmah sam odustala od svih onih tradicija, kupovina mlade, ovo ono. Sastajemo se u crkvi, pred oltarom.
Nisam ih vidjela već dva dana i ne mogu dočekati da ih vidim. Dobro, Tina sam vidjela jučer ujutro nakratko, došao je s bakom da mi se pohvali frizurom. Odkad je prestao s terapijama, kosa mu je počela rasti kao luda, mislim da je i gušća nego je bila prije.
"Čekaj." Kažem Eli kad izađemo iz auta.
"Jesi okej?" Upita zabrinuto. Mislim da sam problijedila u sekundi.
"Mhm." Kažem pa udahnem apr puta duboko. "Ako se krenem rušit, hvataj me."
"Bježi budalo, kakvo rušenje. Danas slavimo. Nisam ja ovo džabe čekala ovoliko." Povuče me za ruku te krenemo prema crkvi u kojoj su se već svi smjestili, uključujući i mog tatu koji nas je doveo ovamo.
Stojim ispred tih vrata i stvarno imam osjećaj da ću se srušiti. Posmatram malo ljude, malo pod dok koračam, ne dižem baš pogleda jer ako dignem emocije će me obuzeti momentalno.
Kad ugledam Tina odmah do prolaza u prvom redu, shvatim da sam stigla i podignem glavu više. Možda i ne bih zasuzila, al kad ga ugledam kako mi i sam pruža ruku sa suzama u očima i vodi me do mog mjesta, skupi se i poneka kapljica u kutevima mojih očiju.
I tako nas gledam kako jedno drugome stavljamo prsten, kako držimo ruke na križu. Slušam nas kako posvećeno, iskreno, s toliko ljubavi, izgovaramo svaku riječ. Onda se okrenem malo na lijevo i vidim mališu kako ne skida osmijeh, a kad vratim pogled na staro, vidim isti takav. Čime sam ja njih zaslužila?
Završimo s ceremonijom i Tin odmah pritrči grleći nas oboje, pa ga Martin podigne, iako on i nije više tako malen.
"Jesi rekao mami kako je lijepa?" Odmah ga upita, a miško se postidi.
"Kaže on meni to svaki dan. Pusti ga."
"Mogu se sad voziti s vama?"
Klimnem mu glavom jer nas rodbina već sahvata za slikanje. Zbog toga se i zadržimo u crkvi još pola sata.
"Eh, sad možemo feštat." Kaže Ela čim se smjestimo u auto. Ona i Pero naprijed, a nas dvoje s Tinćom pozadi.
"Nego Maki, udade se ti za hajdukovca na kraju, a?" Dobaci Pero referirajući se na moju opasku od prije mnogo godina.
"A takav mi grah pao." Nasmijem se.
Neki dan je svađa izbila umalo. Dečki su htjeli pored hrvatske i Hajdukovu zastavu, što je naravno bilo moguće samo ako će nositi i Dinamovu. Malo smo se poriječkali, da bi na kraju zaključili da neće biti nijedne, zbog mira u kući.
"Prešaltala se ona na Bile samo neće da kaže." Ubaci se Martin.
"Tata baš priča gluposti." Izjavi Tin i nasmije nas sve.
"Reci ti njemu, vidiš da ništa ne zna." Podupirem svoje, ne može tako.
Dođemo napokon do vile i po prvi put vidim da je sve gotovo, Elinim zaslugama naravno. Tin se smjesti do moje mame dok nas četvero produžimo za naš stol nakon svečanog ulaska.
Dočeka nas piće dobrodošlice i tu dobijem mini napad panike.
"Aj popij ovo." Uvalim Martinu času pod nos.
"Šta?" Pogleda me zbunjeno.
"Samo popij!" Zapovijedim mu i posluša me te mi nakon eksiranog pića vrati praznu čašu.
"Hvala." Kažem točeći u tu istu čašu malo soka, prvog koji mi je pao pod ruku.
"Šta se događa?"
Ušutkam ga jer sada svi gledaju u nas, pa kad napokon nazdravimo i sjednemo odahnem.
Približim mu se što više mogu, kako čak ni Ela ni Pero ne bi ništa čuli, pa mu objasnim maloprijašnju strku.
"Omaklo ti se." Prošapćem mu doslovno na uho.
"Šta?" Odmakne se pa me pogleda još zbunjenije.
"Šta šta?" Pogledom mu pokažem prema dolje u nadi da će skontati napokon
"Zezaš?" Skikne no na vrijeme ga primaknem i ušutkam.
"Tiše! Ne zezam. Sinoć sam radila test."
"Jao, pa poletit ću." Zagrli me jednom rukom, dok mu je glava s iste strane zabijena u moj vrat i osjetim kako se smije.
"Samo ne govori nikome, baš nikome, Tinu pogotovo." Opomenem ga. "Još je prerano."
Stvarno me plaši sve to. Ja nisam u nekom cvijetu mladosti, još kad tome pridodamo sav stres proteklih godina, valjda će mi organizam izdržati sve to.
On se ne prestaje smijati, a kad ga vidim ovako ne mogu ni ja izdržati. Hvala Bogu Ela i Pero su se već spustili do podija, pa bar ne čuju sve ovo.
Ubrzo i nas pozovu na mikrofon te se upustimo u taj famozni prvi ples.
"Znaš, ako bude curica, nek se zove Ina." Prošapće mi između strofe i refrena pjesme.
"Odkud to?"
"Pa ono, Tin-Martin, Ina-Marina." Pojasni mi i sve mi bude jasno.
Tin je upravo po tom principu i dobio ime. Kako je tada stanje bilo kakvo je bilo, nisam se mogla pomiriti da ga s tatom neće povezivati ništa, stoga sam mu umjesto prezimena dala očevo ime, odnosno dio imena.
"Sviđa mi se kako razmišljaš." Kažem mu uz smješak.
"Zbog tog si se valjda i udala za mene."
"Valjda je zbog tog." Dobacim mu baš u trenutku kad me treba zavrtiti što on iskoristi kao mini osvetu zbog ovog komentara.
"Šta si se zamislio?" Upitam ga kad se vratimo za stol prije nego posluže večeru.
"Pa imao sam neku zamisao, kad gosti odu. Ti, ja, bazen, vino. Ali vidiš upropastila si mi je na najbolji mogući način." Šapne mi i opet osjetim kako se smješka.
"Hmm." Podrugljivo mu se nasmijem. "Može se i bez vina." Nije očekivao ovakav komentar, izbezumio se, što je mene još više nasmijalo. Bit će ovo vesela noć.
•KRAJ•
To bi bilo to od Hercegovke...
Mi se sad vraćamo iz Mostara za Zagreb i čitamo uskoro
Pusa, bok❤️
YOU ARE READING
Hercegovko sa Neretve
Fanfiction"Zanemarit ćemo sad što se dogodilo između nas, je li istina ili nije. Ovo što ću ti sad reći je možda i najgora stvar koju sam u životu uradila i krivo mi je najviše što sam to tek shvatila, što mi mozak nije radio tad kao sad. Da je, definitivno b...
