Hercegovko sa Neretve

Ne dolazi u obzir

Martin's P.O.V.

Hvala Bogu, Tin je dobro podnio boravak u bolnici. Danas ga puštaju kući, nakon što su završili sa svim pretragama, a već idući tjedan bi trebao početi s terapijama. No, za to neće morati ležati nego određene dane dolaziti i biti po par sati u bolnici. Ako sve bude dobro, moći će biti kući. Sve ovisi o reakciji na lijekove, ako bude loše opet će ga primiti kako bi ga mogli držati na oku.

Smjestimo malca u krevet i uključimo mu crtani na tv-u koji smo mu namjestili u sobi. Dok je ležao u bolnici, dobio je i novi krevet, mnogo veći od prošlog kako bi mu bilo udobno. Sad je navikao spavati i preko dana jer u bolnici nije imao šta raditi pa ga pustimo da u miru odspava svoju popodnevnu drijemku.

"Gladan?" Pita Marina čim izađemo iz sobe.

"Nisam, ali odoh kavu napravit. Hoćeš ti?"

Klimne mi da hoće te se zaputim u kuhinju i stavim vodu za kavu. Dok rapoređujem prah po šalicama razmišljam kako pokrenuti temu koja se nameće već par dana. Bar moj mozak ne prestaje razmišljati o njoj.

"Hvala." Čujem kad spustim šalicu pred nju i sjednem na kauč pored.

"Vidi...razmišljao sam. Sad kad počnu terapije, bit će mnogo teže nego sad i ja iz Splita ne mogu ništa učiniti da pomognem. Ionako je polusezona skoro gotova, ostala je još jedna utakmica i mislim da će mi to bit zadnja. Nisam još pričao s ljudima u klubu, ali mislim da ću se nakon te umirovit."

Pogleda me šokirano te odmah ostavi šalicu na stol. "Ne dolazi u obzir." To je sve što mi kaže.

"A Marina..."  ne stignem ni završiti rečenice jer je već počela pričati i tako me prekinula.

"Ništa Marina. Ne dolazi u obzir. Imaš još koju godinu i nećeš sad prekidati karijeru."

"Ali meni nije stalo do toga. Znam da sam ovdje potreban i želim biti ovdje. Ne želim da prolaziš sama kroz sve ovo."

"Martine, mrtva sam ozbiljna. Nećeš sad u mirovinu. Misliš da bi Tin bio sretan? Zadnjih pola godine samo priča kako će ić gledat reprezentaciju, kako će gledat tatu na Euru za godinu i pol, kako će bit u prvom redu. Ostaješ gdje jesi. Ne brini za mene. Snać ću se ja. Uostalom, nije Split preko svijeta."

Ne da pokrenuti raprave uopće. Lude žene.

"Jesi sigurna? Znaš da sad dolaze mnoge poteškoće kao reakcija na terapiju." Ne želim da kroz sve to prolazi sama, stvarno ne želim.

"Znam sve i znam da mi tu ne možemo ništa. Bit će jednako bio ti tu ili ne. Oprosti ako zvučim grubo, ali nastavi molim te. Nemoj prekidat ni zbog Tina ni zbog mene. Oboje želimo da nastaviš, sigurna sam u to. Dolazit ćeš, ako on bude dobro dolazit ćemo i mi. Može biti kao što je i dosad, samo uz sitne promjene. Molim te."

"Ali mi moraš obećati, moraš, da ćeš me ako nešto bude zvati, pa makar u pola noći. I odmah da kažem, ako se, ne daj Bože, stanje pogorša ili zakomplicira, na ljeto idem u mirovinu. Ne zanima me."

"Okej, to mogu prihvatiti. I stanje se neće pogoršati. Što se ostalog tiče, naravno da ću te zvati. Bit ćeš obaviješten o svemu u svakom trenutku."

Nastane kratka tišina koju ona prekine.

"Jesi spominjao Tinu mirovinu?"

Odmahnem glavom. "Nisam ga htio zamarati još i tim, ali sam ga pripremio da neću možda uvijek sad biti tu. Shvaća. Previše je odrastao za svoje godine."

"I bolje da nisi. Mali je on, ali razumije što su obaveze. A i hrabar je on dječak."

"Naravno da sam hrabar." Pojavi se na vratima, pa dođe do kauča i uvuče se između nas. "I ne brini tata, ti možeš ići. Ja ću čuvati i mamu i sebe, sad sam veliki."

"Opet nas prisluškuješ banditu mali." Povuče ga Marina sebi u krilo i zagrli. "A trebao bi spavati."

"Ne spava mi se sad." Laže, jer glavu već namješta na njeno rame.

"Šta si sve čuo?" Upitam ga.

"Čuo sam dio o mirovini i dobro je mama rekla. Ne možeš." Zapovijedi mi strogim tonom.

"Vidiš. Snaći ćemo se mi. Ti samo igraj." Pogleda me Marina, dok mazi mališu po kosi.

"Ako ne budeš igrati, onda nećeš imat para za bazen i za..." prekrijem mu usta rukom brzinski prije nego se izlane do kraja.

"Shhh."

"Kakav bazen?" Odmah se Marina ubaci.

"Ma mi se nešto dogovaramo, nebitno."

"Je li to onaj dogovor za koji si mi rekao da ću saznat kroz nekoliko mjeseci? Pa evo prošlo je nekoliko."

"Ne još, ne sad. Kad bude vrijeme pokazat ću ti."

Istina je da su radovi stopirani. Što zbog vremena i kiše, što zbog trenutne situacije. Stvarno bih volio da se što prije završi, da napokon imamo zajednički dom jer o tome mi ovisi i drugi dio plana, za koji ni Tin ne zna još.

"Niste fer, izostavili ste me." Požali se.

"Mama, moraš biti strpljiva. To ti meni uvijek govoriš, a sad ti to ne poštuješ. Nije fer."

"U pravu je mali." Podržim Tinove riječi.

"Urotili ste se protiv mene."

"Ali mi te volimo. Je li tako tata?" Okrene glavicu prema meni. Pitanje izazove osmijeh na mom licu, ali i upitan izraz na Marininom.

"Naravno da je tako." Privučem ih oboje u zagrljaj. Osjetim da je napeta, no, nakon par trenutaka se opusti.

Ostali smo tako, toliko, da su na kraju zaspali. Oboje. Izvučem se lagano te ih polegnem kako bi im bilo udobnije, a ja odem pospremiti šalice od kave u mašinu za suđe.

Treba im san, oboma. Izmoreni su. Koliko god ona govorila da je dobro, da dobro podnosi sve, umorna je. Svaki dan je bila u bolnici s njim, slabo jede, stresira se, ne spava. Potreban joj je odmor. Zbog toga sam prvenstveno i htio ostaviti nogomet, da budem tu uz nju jer sam joj potreban. Previše je ovo za samo jednu osobu i fizički i psihički. Pogotovo kad Tin počne s terapijama. Čitao sam dosta o tome. Lijek na svakog djeluje drugačije. Razne su posljedice, mučnine, povraćanja, vrtoglavice, gubitak težine. Nadam se da će ih u našem slučaju biti što manje, kako bi i njemu, ali i njoj uz njega bilo što lakše.

Valjda to što je dijete pomaže. Ima više snage. Iako je, s druge strane, strašno i pomiskiti da će dijete morati prolaziti kroz to sve. Dobro Marina kaže, hrabar je, na nju vjerojatno jer bi se ja odmah ustrtario da moram kroz sve to u njegovim godinama. A on je ovih zadnjih tjedana bio sve samo ne preplašen. Dobro, prvi dan mu je bilo strašno, no, kasnije je sve podnosio odlično. Igrao se sa sestrama, zezao se, gledao crtane. Rijetki su bili trenutci u kojima je plakao i upravo sam zbog toga i ponosan.