Martin's P.O.V.
"Gdje si prika?" Pozdravi me Marko čim otvori vrata.
"A evo, ajde upadaj i navigiraj."
Marko je stari poznanik, arhitekt i trenutno jedina pomoć koja mi treba.
"Dočekat će nas vlasnici tamo. Ako ti se svidi ti se s njima dogovori i potpiši, ostalo ostavi meni na brigu." Kaže listajući neke papire na suvozačevom mjestu.
"Vidio sam samo lokaciju, ali čini mi se da će biti okej."
"Oprosti što pitam, ali odkud sad odjednom kuća i to ovamo? Mislio sam uvijek da ćeš ti negdje uz more bit."
"Duga priča, ali eto zatrebala mi je. Izgleda da ću biti više u Zagrebu nego što sam očekivao prije."
"E tu skreni desno." Pokaže mi izlaz s glavne ceste. "Pa dobro, šta fali. Sesvete su top za kuću."
"Je li to to?" Pitam kad ugledam par auta uz cestu.
"E je, je. Parkiraj ti tu gdje god ti je zgodno."
Nismo se nešto previše upoznavali s vlasnicima, ono osnovno. Ja sam se bacio na razgledanje zemljišta i jako je lijep osjećaj kad u glavi već slažeš što će gdje biti i kako će izgledati. Zamišljam gdje staviti bazen, gdje teren, kolika će garaža bit.
"Misliš da je dobro?" Upitam Marka jer ipak je on koji će projicirati sve.
"Jedino treba prilaz kući napravit, ali to možemo kad se izgradi. Ostalo mi se sviđa. Ima dosta prostora za sve što si zamislio, nema mnogo susjeda u blizini. Jako kvalitetan komad zemlje."
Nije dugo trebalo da se dogovorimo s vlasnicima. Ja sam otišao s njima prepisati i potpisati sve dok je Marko odmah ostao posnimiti sve kako bi već počeo raditi na nacrtima.
Kad sam ja završio vratio sam se po njega.
"Gotov?" Upitam.
"Evo samo još zapadnu stranu da posnimim."
Nije to dugo potrajalo, brzo smo se našli ponovno u centru Zagreba.
"Ja onda kad napravim plan otprilike zovem te."
"Može, ako budem u Splitu pošalji mi samo, pa ćemo vidjet. I još nešto." Kažem vadeći iz pretinca fascikl. "Ako možeš išta od ovih elemenata uključit ili sad u gradnji ili kasnije bio bih ti zahvalan."
Dam mu fascikl s Marininim slikama koje su ostale još u stanu u Italiji. Kako je stalno hodala negdje s fotoaparatom slikala je sve što joj se svidi i čuvala kako bi mogla upotrijebiti u budućnosti. Točnije, ja sam sačuvao. To je jedino i ostavila kad je otišla.
"Probat ću, ako ništa sačuvat ću slike za dizajnera interijera."
"Ma kako god, ti se ipak bolje razumiješ u to nego ja."
Ostavim njega u gradu te se vratim do Marininog stana kako bih se pozdravio i pokupio stvari što mi je ostalo.
"Tata, jesi uspio?" Pita Tin koji jedini zna za ovaj plan.
"Jesam, jesam."
"Too! Hoće biti bazen?"
"Mhm." Promrmljam jer čujem Marinine korake prema prostoriji.
"Ma šta vi tu šapućete?" Prekine nas Marina.
"Ne smijem ti reći." Kaže Tin i odmah zbriše među igračke.
"Što se događa?" Upita sjedajući do mene.
"Rekao sam ti jučer da ćeš saznat kad bude vrijeme za to."
"Nisi fer. Stavrno nisi. Nego možemo popričat prije nego odeš?"
"Naravno."
"Možemo na balkon da malac ne sluša."
Klimnem joj glavom. I krenem prema terasi, a ona se prvotno zaputi u kuhinju po kave pa se brzo nacrta za stolićem.
"Malo sam razmišljala zadnjih dana...Kako ćemo sad? Zagreb-Split i to..."
"Polako ćemo Maki...Ne brini se, Tinovo prebivalište je Zagreb, ostaje s tobom. Ja ću dolaziti, dolazit ćete i vi, a za budućnost ćemo brinuti kada dođe do nje."
"Kako si ti tako ležeran?" Upita me začuđeno, a pravi odgovor ni ja ne znam.
"Pa nisam, samo sam svjestan da je on ovdje odrastao, ti radiš tu, on trenira. Ne bi bilo fer da ga sad vucaram svako malo dolje. Naravno, kad imadnem slobodno i mognem proveest s njim dan-dva vodit ću ga i u Split i u Tinj, ali ovako je bolje. Ti si mu potrebnija nego ja."
"A dogodine? Kad pođe u školu?" Ona je definicija overthinkera.
"Maki, nećemo toliko unaprijed, polako. Tko zna gdje ću ja biti dogodine. Možda se i umirovim."
"Jašta ćeš, tek ti 32."
"Samo kažem. Nećemo toliko unaprijed. Sad je najbitnije da je on zadovoljan i da ne ubijamo rasporedom kad je kod koga. S druge strane, ja sam zadovoljan čim znam da je živ i zdrav."
Vidim da se malo zamislila i razniježila, pa mi samo klimne glavom.
"Mogu te pitat nešto?" Trzne se na moje pitanje, ali mi opet klimanjem glave da znak da mogu. "Jesi imala ikog poslije...znaš?"
"Iskreno, kako sam saznala da sam trudna, veze su mi bile na kraj pameti, a otkad sam rodila on mi je jedina zanimacija." Kaže skrećući pogled. "Ti?"
"Dva propala izlaska." Kažem jednako kao i ona.
Nakon drugog sam odustao, nisam ni tražio više. Sad mi je drago da nisam.
"Šta je? Iscrpio zalihe zavođenja na meni?" Nasmije se.
Pogledam je ravno u oči, što i meni izvuče smiješak. "Ne, dušo. Nakon tebe se nije isplatilo zavodit nijednu." Kažem i kukavički se pokupim s balkona.
Skupim sve stvari u torbu pa odem do Tinove sobe kako bih se pozdravio, no, ubrzo se obojica nađemo u dnevnom, a i Marina se vrati s balkona.
"Hoćeš onda doći kad budem imao utakmicu?" Uff. Teško pitanje.
"Može ovako? Mama javi kad imaš utakmicu, ako me trener pusti ja dođem, ako ne onda ti dođeš na moju? Znaš i ja iako sam veliki moram slušati trenera."
"A može onda tako." Kaže malo razočarano. Miško.
"I onda kad budem imati slobodno vodim te u bake." Kažem podižući ga.
"Mooožeeee." Već je snuždenost prošla.
"Ali moraš slušat mamu." Pogledam u Marinu. "Inače ništa od dogovora."
"Ma slušat će on. Ne sumnjam ja." Uključi se i ona u naš mali dijalog.
Mislio sam da će biti puno lakše ostavit ih iza sebe, ali je ovih par dana učinilo svoje i već na drugoj stepenici sam se htio vratiti. Pogotovo nakon onog malog poljupca u obraz s jedne strane, ali i onog malo većeg s druge. Onog, koji govori "ima nade".
YOU ARE READING
Hercegovko sa Neretve
Fanfiction"Zanemarit ćemo sad što se dogodilo između nas, je li istina ili nije. Ovo što ću ti sad reći je možda i najgora stvar koju sam u životu uradila i krivo mi je najviše što sam to tek shvatila, što mi mozak nije radio tad kao sad. Da je, definitivno b...
