14.9.2030.
"Mamaaa! Pogodi šta?!" Dere se trčeći prema parkingu tj. auto kraj kojeg ga čekam. Iako je mali, naučio je sam izaći iz svlačionica do parkinga. Kaže da ga sramotim kad mu ulazim tamo.
"Štaa?" Upitam imitirajući njegov euforični glas dok mu uzimam torbu za trening i stavljam na zadnje sjedište.
"Ne možemo večeras na sladoled."
Zbunim se kad ovo čujem jer je sladoled bio mito za pospremljene igračke jutros i nikako mi nije jasno odkud sad to da ne idemo ili kako on kaže ne možemo jer upravo on bio taj koji je jutros od plača do osmijeha došao u sekundi kad se sladoled spomenuo.
"A zašto ne možemo?" Pitam dok i njega smještam i vežem pozadi.
"Jer moramo večeras na utakmicu. Rekli su nam da ćemo izlazit iz tunela s igračima." Lice mu se ozari dok mi objašnjava. Čak mu i okice sjaje.
"A tko igra?"
"Pa Dinamo mama, jao."
Nasmijem se iskreno na ovo. "Pa dobro znam to, nego s kim igra?"
"S Hajdukom." I osmijeh mi, kako je brzo i došao, jednako brzo i nestane.
"Mama, jesi dobro?" Isključila sam se, nestalo me. Nisam spremna na ovo. Ne danas, ne bez pripreme.
"Mm? Mhm. Moraš li ići na to?" Upitam iako znam odmah što će reći.
"Naravno da moram. 10 sladoleda ovo ne može zamijeniti." Ima poprilično jak stav za svojih 5 godina, ali ne krivim ga. Ako je nešto pokupio na mene, to je plava krv. Kad kažu "od malena živim ga" kao da Tina opisuju. Prvi bodi mu je bio Dinamov, stan nam je praktički 3 minute od stadiona autom, u vrtiću se priča samo o Dinamu kada je riječ o nogometu. Jasno mi zašto mu je ovo toliko bitno, ali je jednako toliko i meni bolno. Činjenica da je ovako iznenada me samo dodatno ubija.
Od tih 10 ujutro pa do 6 poslijepodne kada smo se trebali pojavit na stadionu, meni je neka mučnina u želucu. Svjesna sam što se sve može dogoditi, ali ne znam koliko puta sam se danas pomolila da se ništa od toga ne dogodi.
"Znaš li s kim izlaziš?" Upitam ga prije nego ga pustim da se spusti do tunela.
"Nemam pojma. Sad će nas rasporediti u tunelu."
"Hajde, pa se vrati ovamo na tribine. Nemoj da te moram tražiti." Opomenem ga i pustim.
Smjestim se na sjedalo gdje su uglavnom i ostale mame ili tate, nabijajući onaj kačket još više na glavu jer me blizina terena plaši. Budimo iskreni, sve oko ove utakmice me plaši.
Gledam kako se mažoretkinje namještaju na ulazu tunela i prave prolaz kojim bi igrači trebali proći. Nije dugo trebalo da shvatim da je to bio prolaz mojoj noćnoj mori, prolaz svemu onome što sam htjela izbjeći danas. Bog mi je poslao ovu sliku kao pokoru za ono što sam učinila.
Nije dugo trebalo ni mojim očima da zasuze. A kako i ne bi? Gledam ih, jedno ispod drugog. Isti su, potpuno. Tin je njegova prava mini verzija. Kao preslikani su.
Sami taj prizor je neopisiv, kao i količina emocija koje su navrle u meni. Nisu ni svjesni tko su jedan drugome, da im je ovo prvi susret. Tin nema ni pretpostavke da je ta ruka na njemu ona očinska, koja mu je falila cijelo ovo vrijeme. Ona ruka, koju sam mu ja uskratila.
Tek sad kad ih gledam, sve me peče. Ne krivim više ni Martina, krivim sebe. Ja sam ta koja sam njemu uskratila sina, djetetu uskratila figuru oca, zvijezdu vodilju za male dječake.
Prevara je jedno, ali ovo moje je drugo, uz sve je i mnogo gore.
Obrišem suze brzinski kad vidim da mi se mališa približava s tolikim osmijehom...Ma u svih ovih 5 godina, ne znam da je izgledao sretnije.
"Jesi me vidjela?" Pita sav uzbuđen, odmah se smještajući na sjedalo do mene.
"Jesam, super si bio." Ne smijem ga pogledati u oči, inače ću se raspast. Duša mi je trenutno u komadićima.
Prebacim pogled na teren. Nije se promijenio. Vidi se da je stariji, ali je, kako se kaže, fino ostario. Ovo je prvi put da ga vidim uživo otkad se sve ono dogodilo. I znate šta sam zaključila? Trebam mu reći, što prije, zbog njega, zbog djeteta, a i zbog sebe. Ne znam koliko ću još moći nositi ovaj teret. Duša me boli.
Koliko god ja bila povrijeđena, moram mu reći. Ne tražim da opet budemo skupa, niti želim, ne nakon svega, ali djetetu treba otac i ovo pred nama su možda i najvažnije godine. Ne smijem mu uskratiti oca, zbog mojih hirova. Kad ovako gledam s ove točke na prošlost, sadašnja ja bi dobro našamarala onu mene od prije 5 godina. Sad da se nešto takvo desi, ne bi mi palo na pamet prešutjeti mu.
Prvi put u životu nemam pojma što se dešavalo na utakmici. Toliko o tome. Nikad u životu mi se ovo nije dogodilo. Gledala sam je kao, a ni rezultat koji je nemam pojma. Iskreno, ni ne zanima me. Samo želim što prije doći kući, u svoja sigurna 4 zida.
Nakon što se igrači pokupe s travnjaka, spustimo se i mi kako bi klinci mogli proći do svojih svlačionica i pokupit stvari.
Nisam ni shvatila da su ispred tunela novinari koji uzimaju izjave, a na izjavama tko drugi nego on.
Povučem kačket na dole i spustim pogled odmah kada vidim da on svoj upućuje meni. Zahvalna sam Bogu što je Tin protrčao 20 metara ispred mene.
Možda me nije prepoznao. Nisam više plava kao tada, sad sam dosta tamnija, a i od kačketa mi se ne vidi skoro cijela faca pogotovo jer sam glavu spustila što sam više mogla pa me je i kosa sakrila.
Nisam se okrećala, nisam imala snage. Ako me je i skontao, ne želim sada pričati, ne ovako. No, morati ću stupiti u kontakt s njim, to je sigurno.
***
"Ela, ja njemu trebam reć. Podhitno. Pojela sam se danas gledajuć ih." Žalim joj se preko telefona pazeći da ne probudim Tina koji je taman zaspao.
"Vjerujem da je bilo teško. Isti su."
"Maloprije su izašle slike s tekme. Slika i prilika. Valjda ih je sudbina stavila da skupa izlaze."
"Vidjela sam. I da ne znam da jesu, pretpostavila bih da su otac i sin. Što se izgleda tiče, Tinćo nema ništa na tebe."
"Baš ti hvala."
"Sorry sestro, ali tako je." Ok prijateljice.
"Hoćeš da pitam Pere broj?" Prekine tišinu koja je nastala jer sam se ja opet zadubila.
"Molim te. Ni sa njim se nisam čula godinama, glupo mi se sada javit jer mi treba nešto."
"Misliš na bloku ti je godinama?"
"Pa što ću ja kad ga je Martin koristio kao pomoćno sredstvo?" Tada sam blokirala sve što sam mogla, mlada i luda. Iako to i nije najgore. Zbog inata sam se i preselila u Zagreb, da me ne mogu naći.
"Misliš da će pristati na kavu?" Upitam skeptično.
"Naravno da hoće. Budimo realni, nakon onog članka, jesu li ga spojili i sa kim? Nisu. Zašto? Vjerojatno jer i nije imao nikoga."
"Pa nisu ga ni sa kim spajali ni kad je bio sa mnom. Ne znači da nema."
"Ajd, ne seri." Prekori me. "Pošaljem ti broj čim ga zbavim."
"Hvala ti..."
Izgleda da ću uskoro bar dio duše olakšati...ako skupim hrabrosti.
YOU ARE READING
Hercegovko sa Neretve
Fanfiction"Zanemarit ćemo sad što se dogodilo između nas, je li istina ili nije. Ovo što ću ti sad reći je možda i najgora stvar koju sam u životu uradila i krivo mi je najviše što sam to tek shvatila, što mi mozak nije radio tad kao sad. Da je, definitivno b...
